ovu sam noć prespavala uz pomoć farmakoindustrije...
i mora da joj je, sebi prepuštenoj noći, bilo čudno bez mene.
navukle smo se jedna na drugu.
ali ima to i dobrih strana, ta kapsulirana farmakoindustrija;
otupljuje intenzitet mandragore.
jer mirisni tragovi koje ostavljem posvuda... samorazarajući, drugograzarajući...teško ih se poslije riješiti.
i sad još da je samo umrtviti receptore, pa uspješno odglumiti današnje retke iz Radnog staža.
ovako dok pišem, osjećam se kao u djetinjstvu kad bi me nakratko ostavili samu i kad bih na par sati smjela biti čudna koliko mi se htjelo...
iako.. iskustvo je pokazalo da su riječi mahom nepotrebne i od svega najsposobnije pokvariti što god da se nudi.
to da me se može kupiti riječima, mjera je moje, ni pamuk, ni moher, jeftinoće.
tessa k
p.s.
ovo je moj najstariji tekst na blogu. ovaj ispod njega... on je skoro pa drugi.
pitam se koliko sam se uspjela promijeniti...
pitam se koliko sam se uspjela zadržati...
idemo jedno uz drugo vrijeme i mi, pa čije je važnije.
ako nam se makne s puta, vrijedio je svaki udah.
ako posustanemo... nismo za vremena ni bili.
