...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
ONA, ON, ONO ili Crying game
uvijek se skamenim kad krenem pričati priču ... a sve su o meni, za koju znam kako će završiti.  dan prije nego sam išla gledati taj film, rekao je pritisnut mojim propitkivanjima: "znaš, ja čak u prvi čas nisam shvatio što se dogodilo." a opet... da se ne naudi činjenicama kao što je to pisano pravilo ovdje, bitno je reći da su sva moja pitanja ipak bila svjesno zaobilazna baš na isti način na koji su to moji odgovori... čitav život, jer da, htjela sam znati, da... baš kao i svi, ali opet - nisam htjela znati, znajući već tada nešto drugo; to da će znanje najlakše od svega razbiti baš svaku čaroliju; godina je 1992. film se zove Crying game. postoji taj prešutni dogovor da se onima koji ga nisu gledali ne prepričava njegova priča... pa ni kad te zaobilazno propitkuju ljubopitljive prijateljice, preciznije - postoji prešutni dogovor da se onima koji još nisu bili u kinu ne otkriva - njen preokret. preokret zbog kojeg je izvrstan film odmah postao i kultni. uglavnom, svi su znali da postoji taj neki šokantan trenutak u srcu filma koji se ne smije raspredati dalje... prenijeti s koljena na koljeno (pa ni ako se recimo ženskom, zaobilazno ljubopitljivom, u budućnosti nezaobilazno loše piše... ali uostalom tko je to onda mogao znati, koljena su bila za druge stvari, ne za prenošenje predaje) i kažem... svi su znali da u srcu filma postoji tempirano iznenađenje, ali i to da ga svatko treba otvoriti svojom rukom, a kako su ljudi sposobni držati se jedino nepisanih pravila, svi su se tog pravila baš čvrsto držali. suspens je rastao podgrijavan medijima, stojedinicom za koju nitko nije mislio da je medij i sveprisutnim ćakulama rekla-kazala... pričalo se najviše baš o tome, o tom nekom iznenađenju za koje se ne zna što je i gotovo da se u kino prvenstveno išlo po to, i to je bila kvintesencija koju su gotovo svi prvo htjeli otkoštičiti iz jedne u stvari jako slojevite priče ... pa ćemo onda vidjeti dalje. i sad... taj neočekivan obrat u srcu priče koji se poigra s gledateljem iznenada i potpuno nepredvidljivo danas već svi znaju, jer i taj film koji vrtim u glavi i život koji vrti mene, čine to punih 20 godina mjereći od uvodne scene s prijateljem, (uz jako česta lijepljenja trake zbog kojih su neke montaže zbilja i maestralne i vrhunski nadrealne, uz nekoliko mijenjanja koluta s paljenjem svjetla i žmirkanjem, te uistinu jako puno kadrova na kojima je meni "puknuo film",) i eto... 20 godina je ipak 20 godina i mislim da ovdje mogu posve slobodno reći da se, (slojevita priča na stranu nastranu), radi o tome da se on zaljubi u nju, ali u pol filma ispade da ona u stvari nije ona, nego je i ona - on. Voila! dan prije nego što ću gledati film, ja o tom Voila još uvijek nisam znala ništa, i kad mi je moj prijatelj... filmofil i nevjerojatno pametan dečko onda... filmofil i nevjerojatno pametan muškarac danas... rekao to svoje "znaš, ja čak u prvi čas nisam shvatio što se dogodilo", ja sam se momentalno zabrinula zbog projekcije koja mi je prijetila već narednog dana, jer sam zaključila da je to nešto što nema šanse da ću shvatiti, nešto za što treba biti jako pronicljiiv, užasno bistar, jebeno inteligentan, a nekad eto čak ni to nije dovoljno... i smjestivši se ipak objektivno u svoje bogomdane iracionalne margine u kojima um ne caruje, a bome ni ne služi, najiskrenije se pobojala što će biti s mojom reputacijom kad postane bjelodano da nisam uspjela skontati to što se dogodilo na platnu. mila majko, još ću ispasti glupa. mislim... ludilo je ok. ludilo se ovdje njeguje. ali to da negdje zaobilazno ispliva da sam možda glupa... e s tim se nikad nisam mogla nositi. čitav dan imala sam tešku frku od odlaska na tu projekciju. tešku frku. no eto, da smanjim suspens... kad se ona skinula usred filma, a sve do kraja i koneca, ja sam momentalno skontala da je ona - on. eto... nisam bila glupa. nedavno sam ponovno gledala taj film. i skontala sam opet. dva-nula za mene. ... pitam se... (slojevita priča na stranu nastranu) što bi bilo da se ključni trenutak spoznaje o jednoj nevjerojatnoj i nadrealnoj obmani ne dogodi u srcu priče... dok srce još igra, nego na samom kraju? ili čak u nekom nastavku... dodatku "a što je dalje bilo"? bi li priča bila jednako slojevita? ne bi. ljubav je najviše od svega sposobna obmanuti... znanje će najlakše od svega razbiti svaku čaroliju... taj film koji ja vrtim u glavi i život koji vrti mene, čine to punih 20 godina mjereći od uvodne scene s prijateljem, i istina je, taj film se odmotava kažem... nepredvidljivo i s puno preokreta o kojima je uputno ništa ne pitati, ali ako se on i odmotava - ja čitavo vrijeme trčim, to bar svi znaju i možda je to jedina dohvatljiva istina o meni... trčim, po svom filmu kao po pokretnoj fitness traci... a fitness traka je fitness traka... izvire i ulijeva se na duljini od jednog koraka i uzalud mi silni kilometri kad napretka nema; nisam glupa. a i htjela nehtjela ponešto doznam od onih koji me pitaju za kilometražu. znanje će najlakše od svega razbiti svaku čaroliju... ... uvijek se skamenim kad vidim da sam napisala priču ... a sve su o meni, za koju znam kako je završila. tessa k |
| < | srpanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
