samosanacije

...rupci i marame

(posvećeno jednoj dalekoj)



...


Slagala sam dječje stvari, tako šarene i krasne, iako sam manje pakirala, a više preskakala i zaobilazila taj na podu ozbiljeni, rastvoreni odlazak djece na jug, kontrirali smo zjapećoj pravokutnoj stvarnosti smijehom tri izvora isprepletena u deltu, a crveni se kofer punio od moje ruke kao u tetrisu… da ne ostane ni jedna pukotina… jer mjesec i po… previše je to šarenih stvari koje će me sutra napustiti, treba ih dobro zbiti, a ni djeci se u njihovu prtljagu ne predaju vlastite pukotine.

U svemu ostalom… pakiranje baš kao i uvijek: onako kako me naučila mama

- najteže stvari na dno.

I moglo me to pakiranje sjetiti i na drugo davno vrijeme u kojem sam baš voljela slagati ispeglane muške košulje poskakujući u ukradenoj potkušulji... bosa

- košulje na vrh - govorila sam – tako me naučila mati
- ma ti si još dite od mlika - smijao se okradeni...

i moglo me sjetiti, ali nije jer… pakiram se previše često, a po patosu koji je samo bijeljeni parket i tako svejednako plešem svejednako bosa, pa se tu ni nema za čime žaliti,
… jedino je rublje salivenije.

A bilo je, kad sada mislim o tome, u tom danu jako puno pakiranja za samo jedan dan, jer sam samo nekoliko sati prije šarenog tetrisa složila i šatre jednog jako lošeg cirkusa s višemjesečnim predstavom „još večeras u vašem gradu“ ...u dno sebe.

… najteže stvari na dno

Pa ajmoreć; najprvo - teatar sjena… to na dno dna.
Sjene su baš jako teške... kao i neispunjena obećanja čuda, kao i neispunjene želje bijega s cirkusom…
ili bijega iz jako lošega.

A nakon što sam sklopila sva krila (šatorska), kao posljednju stvar sam sazula… odbacila… tako teške i smiješne i... rekoh li teške (na dno!) cipele po mjeri klauna… koje su baš jako pokvarile hod jedne lakonoge artistice...iako je više od pola svog djevojaštva sama pregazila u martama, no koja je već jako dugo žena i koju je - dite od mlika - trebalo ponovno obositi da bi opet oćutila bijeljeni - svijet... i razapetu žicu pod nogama s nedogledom u smjeru juga.

I puno je to pakiranja za samo jedan dan kažem, a opet… ja sam kći svoje majke;

lišavati se nepotrebnog, zauvijek čuvati dragocjeno,
dugo prati breskve za doručak i biti zadovoljna kad su sve stvari na svom mjestu

pa i kad to traži truda, pa i kad na mjesto dođu propadanjem kroz mene u dno mene...
Pa sam olakšana za jedno propadanje i pomno breskvasto umivena pustila djecu u voćnjak, a pogledom bačenim u daljinu na tren okrznula i jednu odbjeglu cirkusku djevojčicu koja je balansirala tamo na obzoru provocirajući svoje oblake. I činila je to besprijekorno vješto i slobodno... jer cirkuske djevojčice svoje ruke nikad ne opterećuju prtljagom… a elegantnim crvenim koferom samo u naizglednom životu... Nešto šarenih halja i lažnih dragulja najlakše je svezati u rubac, jer one eto vole baš tu riječ - rubac, pa i kad je marama svilenija i bolje prianja,
jednako kao što vole muške potkošulje...
vrtoglavice...
bijeg...

I odobrila sam s balkona zaigranu koreografiju djevojčice smješkom jedne jako odrasle žene, koja ima kapaciteta i odmaka za razumjeti jer je već stekla sva svoja iskustva, i sada još samo traži priče uz njih
... s posebnim sentimentom prema likovima odbjeglih cirkusantica,
a onda sam nagradila i sebe - pismom koje je moj dan za pakiranje dugovao.

Pakiram klince… otplesali su prsti, a ja sam uz kavu s puno mlika, zamišljala drugu šalicu tamo - u dalekoj ruci prijateljice koja cijelu godinu sprema doručke s mirisom ljeta i koja je jednu bosonogu ovisnicu naučila da popiti samo kavu po buđenju, ne znači ne biti – natašte.

- pakiraš… how very you :))- zasvijetlila su slova-
ne zaboravi spakirati peraje, treba biti brz u utrci s valovima

i tako...
a onda je stigao pe es:

- znaš… mene zaboravljene peraje prate poput uvrijeđenog duha djetinjstva,
možda i zato što mi ih nikad nisu kupili,
a ja sam živjela priču o zaboravnosti…

i ja sam ga čitala i čitala i čitala, taj pe es… i mislila kako nekad neki ljudi samo s jednom rečenicom ispune baš sve pukotine u mom tetrisu

i još sam osjetila svoje izvore kako se opet pune
i virove kako se bude
i kako mi moje dno mene vraća, jer uvijek mi vrati… za te najteže stvari koje u njega bacim… ali ne istom mjerom već mjerom koja nema mjere;

kad odživim priče koje su zablude - zaboravljene peraje i cirkuse…
ponovno pišem svoju.

…ovo bi recimo bila jedna.