Jeruzalem i ostalo

petak, 30.06.2006.

Tel Dan, ulaz

Kao što sam i obećao, nakon obilaska Hazora, evo nas još sjevernije. Uspeli smo se od Galilejskog jezera, uz dolinu Jordana, sve do podnožja brda Hermon. Zapravo se još u Bibliji grad Dan spominje kao najsjevernija točka Izraela, za kojega se kaže da se prostire od Dana na krajnjem sjeveru, do Beer Ševe, grada na jugu, u pustinji Negev. Danas vas vodim u ovaj sjeverni grad, koji se prije dolaska Izraelaca zvao Laiš, o čemu imamo pisane podatke još iz 19. stoljeća pr. Kr. Danas se ovo mjesto naziva Tel Dan (arapsko mu je ime Tel el-Qadi), gdje ova riječ »tel« označava da su tu neke ruševine. I još kakve! Čim se dođe na ovo mjesto vide se snažne gradske zidine. Potječu iz 9. i 8. stoljeća pr. Kr. U to su doba u gradu živjeli Izraelci. Prema Bibliji pripadali su plemenu koje se i zvalo Dan. Nije ni čudo da je grad bio ovako jako utvrđen, jer je tu već granica s područjem što su ga nastanjivali prvo Aramejci, a potom Asirci. Gdje su zidine, tu su, naravno, i gradska vrata. Kao što se vidi i na ovoj slici, ispred vrata se nalazi kamenom popločen trg, koji je bio prilično prostran. Na tom trgu arheolozi su našli nešto zanimljivo. Slično kao i u Betsaidi, tako i ovdje, uz gradska je vrata stajalo malo svetište. Riječ je o maloj kamenoj uzvišici s uspravljenim duguljastim kamenovima koji predstavljaju božanstva. Vidi se da nisu uvijek baš svi Izraelci vjerovali točno onako kako piše u Bibliji. Uzvišice su, naime, bile zabranjene, a pogotovo štovanje više božanstava. Vjerojatno su se ovdje prilikom izlaska iz grada i sretnog povratka prinosile žrtve u znak molitve i zahvale. Osim toga, ovdje su između 1993. i 1994. godine nađena tri fragmenta jednog važnog aramejskog natpisa urezanog u kamenu ploču koja govori o bitci između Aramejaca s jedne strane i dva židovska kraljevstva, Izraela i Jude, s druge strane. Tekst je zapravo ratna propaganda aramskog kralja koji se hvali kako je ubio oba židovska vladara. Čak ih i imenuje: »Jorama, sina Ahabova, kralja Izraela« i »Ahazju, sina Joramova iz doma Davidova.« To bi ujedno bili i jedino tako staro svjedočanstvo o postojanju Davidove dinastije, no upravo je na tom mjestu ova kamena ploča prelomljena i nije baš ovaj natpis sasvim jasan. U svakom slučaju, riječ je o događajima iz 841. pr. Kr. o kojima govori i Biblija, ali sa suprotne točke gledišta, one izraelske. Unutar ovih gradskih vrata nalazi se još jedan zanimljiv predmet - mali podij. Naime, gradska vrata, osim što se kroz njih prolazilo, bila su i mjesto sastanka stanovnika grada, pa tako i mjesto donošenja odluka i presuda. Na ovom je postolju stajao stolac za upravitelja grada ili za vladara koji je, sjedeći, donosio odluke. Konačno, kao što je slučaj u Hazoru, tako su i ovdje gradska vrata »zubljasta.« Kad se u njih ušlo, moralo se proći između niza manjih prostorija u kojima je stajala gradska straža. Na taj se način grad lakše branio. Na gornjoj se fotografiji dobro vidi raspored tih prostorija. Primijetili ste sigurno oko ovih ruševina malo više zelenja nego što ste to navikli na mjestima kojima se krećem. To je tipično za ovaj krajnji sjever Galileje, podno Hermona, uz izvore Jordana. Ima ovdje obilje vode, pa i vegetacije. No, o tome ću još imati prilike pisati. Nastavak: Tel Dan, hram

- 08:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 27.06.2006.

Dan državnosti

Znam da ovaj naslov dolazi s dva dana zakašnjenja, ali u Izraelu smo hrvatski Dan državnosti proslavili jučer. Stigao je poziv našega Veleposlanstva na druženje u hotelu "haSharon" u mjestu Herclija Pituah, uz plažu Sredozemnog mora, sjeverno od Tel Aviva. Budući da se bliži i dan moga odlaska na ljetni odmor u domovinu, iskoristio sam priliku i da posjetim ured Croatia Airlinesa u Tel Avivu, pa je karta sada "v žepu". Onda sam odlučio još nekih sat i pol provesti u Tel Avivu, gdje mi je najljepše prošetati uz plažu i popiti pivo, baš tu usred pijeska. Na kraju sam sjeo u autobus i zaputio se prema Hercliji i ondje, od glavnog križanja nastavio pješice prema hotelu u Hercliji Pituah. Volim šetati! Tako sam imao prilike uživati i u zalasku sunca, koje je ipak još uvijek prilično bliještalo. Tako sam stigao i do hotela na čijoj je travnatoj terasi održan susret. Uvijek ondje susretnem ljude koje ne vidim tako često. Naravno, bili su tamo i Borut i Vesna, pa detaljnije izvješće, skupa s lijepim fotografijama, možete vidjeti kod njih. Kako sam završio priču o Hazoru, red je da vas uputim i na mali enciklopedijski članak o tom arheološkom nalazištu što sam ga napisao u Wikipediji. Možete ga naći ovdje. Obećajem da ćemo uskoro krenuti još sjevernije.

- 20:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.06.2006.

Cvijeće

Danas vam samo donosim jednu, zapravo, dvije slike s prozora. Obično pogled s ovog mog prozora nije ništa naročito. Nije da graditeljska umijeća mojih arapskih susjeda odišu nekom uzvišenošću i skladom. Ipak, ovaj grm koji se u rano ljeto rascvate, pridonosi boljem ugođaju. Uz ritmove lokalne glazbe koju vam sada ne želim prenositi. Ugodna vam nedjelja!

- 10:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 23.06.2006.

Hazor, voda

Prema sjeveru Galileje Hazor Hazor, vrata Sada nam valja pogledati i ono što je možda i najpoznatije za arheološko nalazište u Hazoru. To je sustav za vodu. Svaki je grad, naime, morao imati sigurne i dugotrajne zalihe vode, kako bi se mogao održati i za dužih opsada. Takav je slučaj bio i s Hazorom. Ova velika udubina u zemlji zapravo je ogromna cisterna. Izgrađena je u 9. st. pr. Kr., u doba kralja Ahaba, koji je bio jedan od moćnijih kraljeva izraelskog Sjevernog kraljevstva. Danas posebno izgrađene metalne stepenice vode sve do dna te cisterne. Dok silazimo prema dnu, pogledaje obode cisterne. Još se uvijek vide tragovi žbuke. To je bio jedini način da se voda zadrži unutar ovog velikog bazena. Na koncu stižemo i na samo dno. Stoljećima su ljudi silazili ovamo po vodu, zapravo, po život. Danas smo već pomalo navikli da nam voda dolazi u kuću i da se ne moramo previše oko nje brinuti. Ovakvi vodeni sustavi početak su vodovoda kakve mi poznajemo. Ovdje s dna lijepo je pogledati iz tame prema svjetlu. Uz ovu cisternu za vodu arheolozi su našli i ostatke jedne kuće. To je tipična kuća za ovo područje iz doba između 11. i 9. st. pr. Kr. U takvim kućama s četiri prostorije živjeli su tada i Izraelci i Kanaanci, njihovi protivnici.

- 09:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 21.06.2006.

Hazor, oko vrata

Prema sjeveru Galileje Hazor Svaki arheolog koji istražuje drevna razdoblja drži da mu je pala sjekira u med, ako slučajno naiđe na gradska vrata. To se dogodilo i Yigal Yadinu, izraelskom arheologu koji je iskapao Hazor. On je zapravo baš na primjeru ovog nalazišta utemeljio »izraelsku školu arheologije.« Posrećilo mu se, pa je našao gradska vrata, no problem je bio što je iznad vrata već postojalo nalazište s važnim ostacima, koje nije smjelo biti uništeno. I što je Yadin napravio? Lijepo je sve što je bilo iznada vrata premjestio nekoliko metara dalje. Kamen po kamen. Na fotografiji vidite te premještene nalaze. Riječ je o velikom gospodarskom kompleksu, koji je služio kao skladište, ali i kao radionica. Pripada negdje 9. ili 8. st. pr. Kr. Unutar toga prostora bio je i tijesak za masline, čiji su kameni dijelovi originalni, a ostalo je pridodano kako bi se i učenicima na školskim izletima moglo dočarati čemu je sve to služilo. Naravno, tu je i crtež koji sve objašnjava, pa sam i njega snimio. No, vratimo se onom medu u koji je pala sjekira - gradskim vratima. Kako je ovo premješteno skladište iz 9. ili 8. st. bilo iznad vrata, sama vrata moraju biti starija, pa ih se smješta u 10. st. pr. Kr., to jest u vrijeme Salomona ili ubrzo nakon njega. Njihova je struktura tipična za čitavo razdoblje željeznog doba (od 10. do 7. st. pr. Kr.). Naime, sastoje se od ceste koja prolazi između zidova (kako to obično biva kod gradskih vrata), no u ovim zidovima s obje strane nalazimo malene prostorije, tako da vrata s obje strane imaju tlocrt koji sliči zubljama. Zato ih arheolozi i nazivaju »zubljasta vrata.« To je bio dio obrambene taktike. U svaku od tih malih prostorija mogla je stati vojna posada, koja bi, kao u zasjedi, ovdje neprijatelju otežavala ulazak u grad. Ispod ovih vrata nađeno je još starijih ostataka, iz brončanog doba, a to znači iz razdoblja prije nego što su Izraelci došli u ove krajeve. Ovdje ispod kasnijeg zida izviruje ulaz u hram iz 12.-11. st. pr. Kr. Vjerojatno je hram pripadao Kanaancima, narodu koji je ovdje živio prije Izraelaca.

- 08:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.06.2006.

Hazor

Prema sjeveru Galileje Ostavili smo za nama Galilejsko jezero i krenuli na sjever. 14 km sjevernije od jezera, uz zapadni rub doline Hule, plodnog prostora gdje je nekad bilo manje jezero, nalazimo ostatke staroga grada, koji se zove Hazor. Kroz povijest je ovaj grad bio nazivan “vratima zemlje”, budući da se nalazio na strateški osobito važnom mjestu, na putu prema Siriji. Zbog toga o njemu postoje tragovi i u spisima okolnih naroda: od egipatskih prokletstava iz 20. st. pr. Kr., do popisa gradova iz doba faraona Setija I. u 14. st. pr. Kr., i mnogih drugih. Grad su oko 1000. pr. Kr. naselili Izraelci, a uništili su ga Asirci pod kraljem Tiglat Pileserom III. godine 733. pr. Kr. Zbog takve svoje povijesti, grad je, naravno, bio dobro utvrđen, pa se i danas vide tragovi zidina i kula. Zidine, čiji se temelji ovdje vide, negdje su iz 10. st. pr. Kr., a kula je iz 9. ili 8. st. To je vrijeme kralja Salomona i njegovih prvih nasljednika. Iz ranijeg vremena, ispod tih zidina, nađeno je nešto zanimljivo. Čini se da je tu bilo neko svetište. Naime, ovdje čim arheolozi nađu neki uski i duguljasti kamen, stavljen u uspravan položaj, mogu biti sigurni da je riječ o mjestu kulta. Takva mjesta naš prijevod Biblije obično naziva “uzvišice”. Tako se zovu jer se sastoje od malenog podija na kojem je ovaj uspravljeni kamen što predstavlja božanstvo. Ova je uzvišica s prijelaza iz 11. u 10. st. pr. Kr., što ga smješta u vrijeme neposredno prije kralja Davida, ili možda u njegovo doba. Iza toga svetišta nalaze se ostaci palače u kojoj je živio upravitelj grada. I oni su iz razdoblja između 9. i 8. st. To je bilo vrijeme procvata trgovine, pa tako i rasta bogatstva. Ipak, vidi se po jakom kamenju da je upravitelj unutar svoga vlastitoga grada morao biti prilično dobro utvrđen. Preko ovog kamenja pruža se pogled prema dolini Hule. Nastavak: Hazor, oko vrata

- 08:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 17.06.2006.

Prema sjeveru Galileje

Proveo sam vas ovaj puta kroz tri stara grada u blizini Galilejskog jezera: Hippos, Betsaidu i Korozain. Ranije sam već pisao o mjestima uz samo jezero, osobito o Kafarnaumu. Sada vas pozivam da se malo udaljimo od jezera i krenemo na sjever, prema Gornjoj Galileji, kako je u svojim spisima naziva stari povjesničar Josip Flavije. Taj joj naziv i odgovara, jer su njezina brda sve viša i viša, a završavaju brdom Hermon. Evo ga ovdje na fotografiji kako se skriva pod oblacima. I ja sam prošle jeseni krenuo u tom pravcu i obišao stare gradove Hazor, Tel Dan i Banijas (Cezareja Filipova). O njima mislim pisati sljedećeg tjedna. Možete, dakle, očekivati hrpu starog kamenja, no neki su prizori stvarno spektakularni. Osim toga, u podnožju Hermona priroda je nešto što se ne smije propustiti. Nastavak: Hazor

- 08:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 16.06.2006.

Usporavanje

Odlučio sam ovih dana malo usporiti s postovima, barem dok nam se blog malo ne stabilizira. Nema smisla puno toga objavljivati ako ljudi ne stignu pročitati. Osim toga, tu je i Svjetsko prvenstvo, plus kroničan manjak vremena. Ipak, dok se odmaram ovdje, slobodno vrijeme trošim drugdje. Odlučio sam urediti neke stranice na hrvatskoj Wikipediji. Počeo sam s poviješću Izraela i Palestine (nisam se uspio sjetiti nekog pametnijeg naslova). Uredio sam odlomke koji se odnose na pretpovijest, a netko je već otprije napisao povijest. Trebat će, međutim, sve to još jednom pročitati, ponešto preraditi, dodati fotografije i karte... Ako vam se da, posjetite taj članak, pa mi ovdje recite što mislite o njemu.

- 09:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 14.06.2006.

Korozain, sinagoga

Betsaida Julija Betsaida, davna prošlost Korozain Korozain, detalji Vratimo se opet Korozainu, u brdima iznad Genezaretskog jezera. Središte pozornosti svakoga posjetitelja ovdje uvijek je sinagoga. Poput ostatka naselja, i ona je izgrađena od crnog bazaltnog kamena, a do nje se uspinje nizom širokih stepenica. U njoj su prisutne sve glavne karakteristike posebne vrste sinagoga, koje arheolozi obično nazivaju »sinagoge galilejskog tipa.« U ovo zdanje, vjerojatno iz petog stoljeća, ulazilo se kroz troja vrata: srednja glavna i dvoja manja sa svake strane. Vrata su okrenuta prema jugu. Odavde, od vrata počinje padina koja se spušta sve do Genezaretskog jezera. Mnogo je značajnije, međutim, da se u tom pravcu nalazi i Jeruzalem. Budući da Židovi mole okrenuti prema tome gradu i mjestu jeruzalemskoga Hrama, i ovdje je morao biti takav slučaj. Zbog toga su se, slično kao i u slučaju kafarnaumske sinagoge, ljudi, ušavši na vrata, morali okrenuti prema vratima. Ovdje, između velikih i desnih manjih vrata, nalazi se dio kamenog okvira unutar kojeg je stajao vjerojatno drveni ormar – spremište u kojem se čuvala Tora, to jest svitak s prvih pet knjiga Staroga zavjeta. Hebrejski se taj dio sinagogalnog namještaja naziva aron hakodeš. Tome kamenom okviru vjerojatno je pripadala i ova stilizirana školjka. U nekim su sinagogama, naime, nađeni mozaici koji prikazuju aron hakodeš, a on je uvijek nadsvođen ovakvim školjkastim dodatkom. Između glavnih vrata i onih lijevih danas se može vidjeti svečano kameno sjedalo. Ovamo su ga smjestili arheolozi, jer znaju da je bitan dio galilejskog tipa sinagoge bilo i »Mojsijevo sjedalo«, mjesto od kojega se poučavalo zajednicu. Ipak, ovo sjedalo s fotografije nije nađeno unutar sinagoge, već nekoliko metara dalje. Moguće je da je onamo kasnije dospjelo i da je izvorno pripadalo sinagogi, no o tome nemamo jasnih dokaza. Na sjedalu je i natpis na aramejskom jeziku. Zajednica okupljena u sinagogi sjedila je uokolo, iza ovih stupova. Sjedili su u dva reda, raspoređeni po kamenim stepenicama. Ove su stepenice-sjedala smještene uz tri zida sinagoge, osim uz onaj južni zid u kojem su vrata i gdje je bila smještena Tora.

- 08:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

Vrcanje meda

Prošla dva dana pomagao sam jednom prijatelju oko vrcanja meda. Bili smo među bregovima u blizini En Kerema (ili Ain Karema), tek nekoliko kilometara izvan Jeruzalema. U ovom doista lijepom kraju nalaze se brojne košnice, a ovdje vidite samo njihov manji dio. Ujutro, dok pčele još nisu počele raditi, krenuli smo u krađu plodova njihova rada. Izdvojili smo okvire sa saćem ispunjenim medom, te pristupili otvaranju saća pomoću posebnog češlja. Izdvojeni komadići voska natopljeni medom stavljaju se u cjediljke, kako se nijedna kap ne bi izgubila. S okvira se skida i tamna masa. To je propolis. Za to vrijeme, očišćeni okviri čekaju na red za vrcanje u posebnoj vrcalici. Na principu centrifuge u njoj se iz saća vadi med i evo ga kako curi u posudu. Tako dobiven med sprema se u posude. Dok smo mi radili, bilo je tu i promatrača. Na kraju dana, pčelama se vraćaju prazni okviri sa saćem, kako bi se ponovno mogle dati na posao. Osim toga dodaje im se i nešto hrane, kao naknada za sve ono što smo im ukrali. Pčelar im ipak prilazi oboružan dimom koji pčele privremeno udalji, pa se okviri mogu sigurno vratiti, bez da se ozlijede same pčele. Tako imam i ja priliku kušati malo pravog domaćeg meda iz zemlje kojom, kako to kaže Biblija, teče med i mlijeko. Osim toga, bilanca je za mene uključivala i četiri uboda, tri u vrati i jedan u čelo, no nakon toliko godina pomaganja oko pčela, već sam razvio imunitet.

- 08:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.06.2006.

Korozain, detalji

Betsaida Julija Betsaida, davna prošlost Korozain Danas vam pokazujem samo nekoliko karakterističnih detalja iz korozainske sinagoge. Ponajprije, tu su dvije isprepletene zmije koje se pretvaraju u vijenac. Riječ je o vrlo čestom motivu na sinagogama u Galileji. Uz njega, čest je i motiv školjke koji se vidi na donjoj slici. Ne smije se ovdje očekivati neka velika finoća reljefa. Bazalt je izuzetno tvrd kamen i nije lako iz njega izvući lijepe oblike. Osim toga, Korozain, čini se, nije bio pretjerano bogat grad. Moguće je da je nekad u okolici bilo vinograda, budući da na ovom reljefu vidimo prikaz grozdova kao znak blagostanja. Kao i u većini ostalih sinagoga iz bizantskoga doba, kad su Židovi živjeli ovdje skupa s kršćanima, a i jedni i drugi dijelili grčku kulturu, i ovdje nalazimo motive iz grčke mitologije. Oni su obično prisutniji u podnim mozaicima, no ova ih sinagoga nije imala. Ipak, u jednom od reljefa vidi se ovaj poznati lik. To je Meduza iz grčkoga mita, strašna žena sa zmijama umjesto kose. Nastavak: Korozain, sinagoga

- 09:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 10.06.2006.

Korozain

Kafarnaum (sinagoga) Kafarnaum (naselje) Kafarnaum (Petrova kuća) Betsaida Julija Betsaida, davna prošlost Nešto dalje od obale Genezaretskog ili Galilejskog jezera, oko sat hoda prema sjeveru, u brdima vulkanskog porijekla, smjestio se i treći grad što ga Isus spominje u evanđelju. To je Korozain. Po njemu se i danas ova visoravan naziva Korazinska visoravan. Poput Kafarnauma i Betsaide, i ovaj je grad sav izgrađen od crnog bazaltnog kamena. Iako ga spominje Isus, što znači da je grad zasigurno postojao u 1. stoljeću, arheološka iskapanja nisu došla do toga razdoblja. Zaustavila su se na ostacima iz bizantskog doba, što se u izraelskoj podjeli na razdoblja obično naziva talmudskim dobom. Grad je bio možda malo veći od Kafarnauma, ali znatno manji od Betsaide. Kao i u ova dva grada, i u Korozainu su ljudi morali teško raditi kako bi preživjeli, a bavili su se poslovima poput ribolova, poljoprivrede i sitne trgovine. Moguće je da je nešto zarade došlo i zahvaljujući smještaju grada na putu prema Siriji. Ova bizantska kuća sadrži sve odlike sličnih kuća u okolnim gradovima. Veliki kameni luk podržavao je krov kuće izrađen od palminih grana, listova i blata. Niz prozora unutar kuće odvajao je razne prostorije. Unutar kuća živjelo se samo noću i za vremenskih nepogoda. Život se inače odvijao na dvorištu ispred kuće. Ovdje na dvorištu nalazila se i velika cisterna za vodu, pokrivena kamenim pločama. U blizini se nalazi i niz većih zgrada, od kojih su neke vjerojatno bile od javnoga značaja. Pred njima se, umjesto uobičajenog malog dvorišta, prostirao pravi mali trg na koji se ulazilo preko ovog praga. Nešto dalje smjestila se i velika sinagoga na platou do kojega se penjalo nizom stepenica. Pred sinagogom koja je dobrim dijelom rekonstruirana na zemlji se nalazi njezin trokutasti zabat.

- 08:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 09.06.2006.

Betsaida, davna prošlost

Betsaida Julija Istočno od ostataka Betsaide iz helenističkog i rimskog razdoblja, arheolozi su naišli na osobito zanimljive ostatke. Ovdje su prije svega znakovi da je mjesto bilo naseljeno već u 10. st. pr. Kr., a potom i masivni obrambeni zid iz 9. st. pr. Kr. Budući da se istraživanja vrše pomoću sondažnog iskapanja, arheolozi su imali osobitu sreću što ih je prva sonda dovela do gradskih vrata. Ovdje se nalazimo na proširenju ceste pred ulaskom u sam grad. Vrata se nalaze u zidovima debelim oko 5 metara, a i ona su, kao i ostatak grada, izgrađena od crnog bazalta. Sa svake strane vrata uzdizali su se obrambeni tornjevi, svaki tlocrta 10 x 6 metara. Vrata iz toga doba uvijek su posebna zanimljivost, jer nam govore o životu grada više od bilo kojeg drugog mjesta. Ovdje se odvijalo sudovanje, tu su se ljudi sastajali, štovali svoje bogove. Ovdje, pred vratima, nalazio se pravo malo svetište. I ono je iz 9. stoljeća pr. Kr., a sastoji se od kamenog uzdignuća na kojem je 60 x 50 cm široka bazaltna posuda udubljena u svome središtu. Posudu prati i svojevrsni stupić - visoki, uski i na vrhu zaobljeni kamen. Kroz razdoblje od 10.-7. st. pr. Kr., na više mjesta Bliskog Istoka arheolozi su naišli na takve stupiće. Oni zapravo predstavljaju božanstvo. Jedan kamen obično stoji za jedno božanstvo. Udubljena posuda zasigurno je oltar koji je mogao služiti za žrtve ljevanice, to jest za prinos ulja, vode ili vina. Moguće je da je služio i za prinos tamjana, koji se u tom slučaju palio u udubini kamena. Betsaida toga doba prpadala je Aramejcima, narodu susjednom Izraelcima, a pokoji trag bitaka oko ovih vrata govori i o njezinoj burnoj prošlosti. Grad je osvojio i uništio asirski kralj Tiglat Pileser III. 734. godine pr. Kr. Nisu gradu pomogla ni ova božanstva, ni zidine, niti ova dobro zaštićena vrata, čiji je prag s posebnim osiguranjem i danas vidljiv. Nastavak: Korozain

- 09:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.06.2006.

Betsaida Julija

Galileja Hippos (1) Krenuvši od Hipposa prema sjeveru, u blizini mjesta gdje se Jordan sa sjeverne strane ulijeva u Genezaretsko jezero, s istočne strane rijeke, naišli smo na ostatke grada Betsaide. Ovaj se grad više puta spominje u Novom zavjetu. Isus je ondje izveo nekoliko čuda, a poznato je da su iz Betsaide bili apostol Petar, njegov brat Andrija, te Filip. Na karti možete vidjeti koliko je Betsaida blizu Korozaina i Kafarnauma, u kojem je Isus boravio dok je poučavao narod. Sva tri ova grada Isus spominje u jednoj svojoj opomeni: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili... I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas.« Vratimo se, međutim, onome što se u Betsaidi može vidjeti i krenimo upravo od prvog stoljeća, od doba kad je Isus ovuda prolazio. Iz toga su razdoblja vidljivi ostaci naselja, koje je svakako bilo veće, kako od Korozaina, tako i od Kafarnauma. Na karti se vidi i da je Betsaida pripadala drugoj administrativnoj jedinici unutar Rimskog Carstva. Dok je Galilejom, s Kafarnaumom i Korozainom, upravljao Herod Antipa, ovim dijelom gdje je bila Betsaida, upravljao je Herod Filip, njegov brat. Stoga nije ni čudno da je u Kafarnaumu bio, recimo, jedan Levi ili Matej, carinik. Ostaci kuća govore nam o načinu života u ovom gradu. Nije se on mogao mnogo razlikovati od Kafarnauma, o kojem sam već mnogo toga pisao. Kuće su i ovdje bile izgrađene od crnog, bazaltnog kamena, jer cijelo je područje vulkanskog porijekla. Bile su vjerojatno izgrađene na kat. U nekima od njih nađeni su ostaci pribora za rad s vinovom lozom i dobijanje vina, a u drugima ribarski alati. Zato će rijetkim namjernicima i ovakve oznake pokušati reći nešto o mjestu gdje se nalaze. Mjesto, međutim, još nije do kraja arheološki istraženo, pa se i ne vidi mnogo toga. Usto, kad sam zadnji put nastojao nešto i fotografirati, bila je jesen i spustio se jedan od onih prvih jesenskih pljuskova. Ipak, uvjeravam vas, ne gubi se mnogo. Iskapanja vodi ekipa s američkog Sveučilišta Nebraske iz Omahe. Dosad su uspjeli, uz ove ostatke kuća, naći i temelje veće građevine iz prvog stoljeća, tlocrta 20 x 6 metara. Vjeruju da je to hram što ga spominje židovski povjesničar iz 1. stoljeća, Josip Flavije. On kaže da je Herod Filip dao izgraditi hram posvećen Juliji Liviji, umrloj ženi cara Augusta. Herod je i promijenio ime grada u Betsaida Julija, upravo u njezinu čast. Nađeni su i mnogo stariji ostaci, no o njima ću govoriti sljedeći put. Sada još samo jedan pogled iz Betsaide prema istoku, gdje se vide bregovi Golanske visoravni, a u središtu se nazire brežuljak Gamla, mjesto borbe na život i smrt između Rimljana i Židova, za njihova prvog ustanka, krajem 60-ih godina prvog stoljeća. I sam Josip Flavije jedno je vrijeme boravio ondje i osobno nadgledao utvrđivanje grada. Židovi su u Gamli, kad je situacija postala bezizgledna, odlučili pobiti sebe i svoje obitelji, kako ne bi pali u ruke Rimljanima. Nastavak: Betsaida, davna prošlost

- 08:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 07.06.2006.

Hippos, bizantsko doba

Galileja Hippos (1) Kršćanstvo se u Hippos relativno kasno probilo, a još su i duboko u bizantsko doba u gradu živjeli i stanovnici koji su pripadali poganskoj religiji. Ipak, nakon 4. stoljeća, rastom broja hodočasnika koji su dolazili u Galileju, kao i zbog bolje prometne povezanost, u čitavom se ovom području bolje živjelo. To se vidi i u građevinama koje su podizane u Hipposu. Naravno, crkve su najdojmljivija zdanja toga doba, a ova je prva na koju ćete naići uđete li u grad s istočne strane, od glavnih gradskih vrata. Uz nju se nalaze i popratne prostorije. Riječ je o stambenim prostorima. Vidi se ovdje uobičajeni kućanski namještaj, poput onog kamenog žrvnja u kutu. Stoga je vjerojatno ovdje bio neki samostan. Dosad su u gradu nađene četiri crkve. Ova, smještena nešto zapadnije, zanimljiva je zbog svojih podova. Podovi su sada pokriveni pijeskom, a to nam kaže da se ispod pijeska nalaze vrijedni mozaici. Naime, kad arheolozi u svojim iskapanjima naiđu na mozaik, najsigurniji način zaštite od kiše i sunca uvijek je taj da se mozaik ponovno prekrije. Tek kada se završe sva istraživanja i eventualno odluči omogućiti posjetiteljima obilazak mjesta, počne se razmišljati o podizanju nekog krova koji bi zaštitio mozaik i građevinu u kojoj se nalazi. Uz mozaik, u ovoj su crkvi zanimljive i balaustre, kamene pregrade koje dijele prostor za vjernike od prostora u kojem se nalazio oltar. I one su očito vrijedne, budući da su zaštićene platnom učvršćenim kantama punim pijeska. Usput budi rečeno, zavirili smo mi i ispod, ali to ne smijem pokazati na fotografiji. Treća crkva što vam je želim pokazati bila je zapravo i najveća u Hipposu. Riječ je o katedrali. Poznato nam je da je bar od 359. godine u ovom gradu stolovao biskup. U popisima biskupa, sudionika crkvenih sabora 359. i 362. godine, nalazi se i ime biskupa Petra iz Hipposa. Ovo što se vidi na slici središnja je lađa katedrale. Vidite u njoj i stupove ostavljene kako su i nađeni, a među njima i pokoji od egipatskog crvenog granita. Jedna od značajki svake katedrale toga doba bila je i krstionica. Ovdje je imala posebno mjesto u pokrajnjoj prostoriji, koja je i sama po svojim apsidama nalikovala nešto manjoj crkvi. Viđena izbliza, krstionica je udubina u podu izrađena od kamena, obično ovalnog oblika. U kasnijim razdobljima izrađivat će se i u obliku križa. Grad Hippos dijelio je sudbinu svoje okolice, pa je i on doživio pad razvoja u 6. stoljeću, u doba pobune Samarijanaca, dok su mu dodatnu štetu u sedmom stoljeću donijele provale Perzijanaca, izbijanja bolesti i razorni potresi. Nakon što su ovo područje osvojili muslimani, koji su kršćanima omogućavali vjersku slobodu, grad je 748. godine uništio potres. Nakon toga nije više ponovno izgrađen, a stanovnici su ga zauvijek napustili. Hippos sam posjetio jednog kasnog poslijepodneva, pa se već približio sumrak. Ipak, pogled prema jezeru i dalje je bio neponovljiv. U daljini se vidi i brdo Tabor kako izranja iz obzorja. Iskapanja su u Hipposu počela 1951. godine, a od 2000. sistematski ih vrši sveučilište iz Haife u suradnji s poljskim stručnjacima. Kako vidite na slici, ima ovdje još posla. Nastavak: Betsaida Julija

- 08:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.

Hippos

Galileja U ovom proputovanju Galilejom, vodim vas najprije s onu stranu Genezaretskog ili Galilejskog jezera, na istok, na padine Golanske visoravni. Ovdje, 350 metara iznad razine Galilejskog jezera, a to znači na 150 metara nadmorske visine, smjestio se utvrđeni grad Hippos. Njegovo ime na grčkom znači »Konj«, a aramejski ili hebrejski nazvan je Sussita, što znači otprilike isto. Arapsko mu je ime Qal’at el-Husn, što znači »Konjska utvrda.« U davnini su ljudi očito imali puno mašte, pa ih je oblik ovog brežuljka podsjećao na konjsku glavu. Grad je osnovan u helenističko doba, negdje sredinom 3. stoljeća pr. Kr., kad se na ovim prostorima vodila borba između nasljednika Aleksandra Velikog, Seleukovića koji su vladali Sirijom i Ptolemejevića koji su vladali Egiptom. Vjerojatno su ovaj grad-utvrdu izgradili Seleukovići, jer mu je puno ime Antiohija Hippos. Antioh je bilo ime nekolicini vladara iz te dinastije, pa su i širom područja njihova utjecaja nicali gradovi s imenom Antiohija, poput današnje Antakije u Turskoj, blizu granice sa Sirijom, ili nekadašnje Antiohije u središtu Male Azije. Hippos se nalazi dva kilometra od obale jezera, u blizini kibuca En Gev, do kojega svrate sve skupine turista koje se nađu na jezeru. Ipak, do samoga grada rijetko tko svrati. Vozilo se mora ostaviti u podnožju brijega, a put valja nastaviti stazom pješice. Usput će se možda naći i koje upozorenje o postavljenim minama, ostatak iz nekih, ne tako davnih, vremena, pa je bolje ne hodati izvan predviđenog prostora. Hippos je uvijek bio nastanjen većinski grčko-rimskim stanovništvom, koje je bilo i poganske religije. Josip Flavije opisuje kako je jednom židovski vladar Aleksandar Janej (oko 83.-80. pr. Kr.) osvojio ovaj grad-državu i prisilo sve stanovnike na obraćenje na židovstvo, što je uključivalo, naravno, i prisilno obrezanje. 63. godine pr. Kr. rimski vojskovođa Pompej osvaja ovo područje, te od deset gradova, uglavnom s istočne strane Genezaretskog jezera i rijeke Jordana, stvara pokrajinu pod nazivom Dekapolis, »Desetograđe.« Svi su ti gradovi bili obilježeni grčko-rimskom kulturom i poganskom religijom, a uživali su posebnu samoupravu. Hippos nije mogao biti pretjerano velik, budući da nije imao vlastiti izvor vode, nego je ovisio samo o kišnici. Ipak, i ono malo što je bilo izgrađeno, bilo je veličanstveno, prema svim mjerama grčke kulture. Pred nama je Decumanus Maximus, glavna ulica koja se protezala od istoka prema zapadu (na zapadu se vidi Galilejsko jezero). Uz nju se počeo izgrađivati grad. Poseban su ugođaj ulicama, trgovima i ostalim javnim prostorima davali crveni granitni stupovi, uvezeni iz Egipta. Pred nama je pločnik glavnoga trga, foruma, uz koji su stajali hramovi, a od njih je danas najbolje vidljiv nimfej sa zapadne strane. Tu je i stup s grčkim natpisom. Nakon Drugog židovskog ustanka (135. godine) izgrađen je akvadukt kojim je voda dovedena s izvora na Golanskoj visoravni. Ovdje se vidi ostatak cjevovoda toga akvadukta. Taj je pothvat omogućio daljnji rast grada i povećanje broja stanovnika. Nastavak: Hippos, bizantsko doba

- 08:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.06.2006.

Galileja

Budući da vas već duže vremena nisam poveo na neki izlet izvan Jeruzalema, pomislio sam kako bi bilo zgodno podijeliti s vama sjećanja na proputovanje Galilejom. Nije da već ondje nismo bili. U desnom stupcu, pod naslovom »Galileja« naći ćete niz važnih mjesta o kojima sam već bio pisao. Ovaj ćemo puta krenuti od Galilejskog jezera, obići još poneko mjesto u njegovoj blizini, a onda se zaputiti sjevernije. Mogli bismo stići sve do podnožja brda Hermon koje je na krajnjem sjeveru Izraela. Ipak, danas vam pokazujem samo ove tri fotografije Galilejskog jezera, koje se u Novom zavjetu još naziva i Tiberijadsko more i Genezaretsko jezero, a danas ćete ga na izraelskim kartama naći kao jezero Kineret. Nastavak: Hippos

- 08:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.06.2006.

Cardo, kraj

Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Cardo i Via Dolorosa Cardo, trostruki suk Cardo, Zlatarnička i Mesnička Cardo, na krovu Cardo, drevne zidine Cardo, židovski dio Cardo, bizantsko doba (1) Cardo, bizantsko doba (2) Na kraju priče o ovoj ulici, ovdje uz ostatke bizantskoga Carda, našla se i skupina izraelskih vojnika koji se često mogu vidjeti kako, uz stručno vodstvo, obilaze ljepote Jeruzalema. Očito su i oni završavali s obilaskom, jer su odlučili potražiti osvježenje u obližnjem kafiću. Cardo završava blizu Sionskih vrata, a s njihove vanjske strane nalazi se Dvorana posljednje večere. Prema Novom zavjetu, Isusovi su se učenici, pedeset dana nakon Isusove muke, okupili u toj dvorani, a na njih je sišao Duh Sveti. Bio je židovski blagdan Šavuot (hebrejski to znači »Sedmice«, jer dolazi sedam tjedana nakon Pashe), kojega mi još nazivamo i Pedesetnica (sedam tjedana otprilike je pedeset dana). Židovi su Šavuot proslavili ovog petka, a kršćanima je danas blagdan Duhova. Stoga stavljam ovamo i prigodnu sliku. Ovo je prozor Dvorane posljednje večere, a na njemu dva goluba.

- 14:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2006.

Cardo, bizantsko doba (2)

Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Cardo i Via Dolorosa Cardo, trostruki suk Cardo, Zlatarnička i Mesnička Cardo, na krovu Cardo, drevne zidine Cardo, židovski dio Cardo, bizantsko doba (1) Došli smo konačno i do samog kraja ulice kojom smo već dva tjedna šetali. Ovdje se ona gubi pod zgradama koje je okružuju, a i u davnini je završavala nekoliko metara dalje, uz crkvu Sveta Marija Nova, blizu današnjih Sionskih vrata. I ovdje smo među ostacima iz 6. stoljeća, iz doba cara Justinijana, a s nama je i skupina domaćih turista. Na ovom se mjestu dobro vide kameni lukovi koji su, uz rubove drevnog Carda, nadsvođivali trgovine i radionice. I oni su bizantski, iz 6. stoljeća. Nađe se tu i koja palma i malo cvijeća a, pogledate li dobro, i jedna maca. Budući da je bizantski Cardo na nižoj razini u odnosu na današnje ulice, lako je doći u ravninu s vrhovima stupova i uživati u ljepoti njihovih korintskih kapitela. I, na kraju, još i posljednji pogled na Cardo Maximus. Nastavak: Cardo, kraj

- 08:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 02.06.2006.

Cardo, bizantsko doba

Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Cardo i Via Dolorosa Cardo, trostruki suk Cardo, Zlatarnička i Mesnička Cardo, na krovu Cardo, drevne zidine Cardo, židovski dio Stigli smo kroz ovu ulicu i do onog mjesta koje joj daje ime Cardo ili Cardo Maximus. Riječ je o ostacima ulice iz bizantskoga doba otkrivenim sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Polazeći od Damaščanskih vrata u rimsko se doba protezala široka ulica, koja je bila i glavna ulica grada. Najveći njezin dio danas je ispod trgovačkih ulica kroz koje smo dosad prolazili. Ovdje se vide ostaci te ulice iz nešto kasnijeg razdoblja, to jest iz 6. stoljeća kad je bizantski car bio Justinijan. Ulica je bila popločena i omeđena trijemovima pod kojima su bile trgovine. Sam središnji dio ulice, kojim je prolazila cesta, bio je širok čak 12 metara, a sveukupna širina Carda, uključujući i trijemove, bila je 22 metra. Evo ovdje i rekonstrukcije ulice, koja je u središtu i na rubovima imala i kanalizaciju. Uz ovu su se ulicu nalazile brojne crkve, a ovaj njezin najjužniji dio vodio je prema velikoj crkvi Sveta Marija Nova, što ju je također dao izgraditi car Justinijan. Na nekim je mjestima vidljiv stari pločnik. Danas drvene grede samo dočaravaju kako je nekad trebao izgledati trijem, no stupovi su oni originalni. Osim za trgovinu, ovaj je Cardo služio i kao procesionalna ulica kojom su se crkvene procesije kretale prema najvažnijim svetištima. Na ovom se mjestu vidi i rekonstrukcija velikog svjećnjaka, menore, kakav je nekad stajao u jeruzalemskom Hramu. U blizini je i muzej Hrama u kojem se može pogledati sve što je bilo potrebno za bogoslužje u Hramu. Na kraju se u malom prolazu vidi i kopija plana Jeruzalema iz crkve sv. Jurja u Madabi, u Jordanu, na kojem je jasno označen ovaj Cardo sa svojim trijemovima i stupovima. Nastavak: Cardo, bizantsko doba (2)

- 08:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.06.2006.

Cardo, židovski dio

Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Cardo i Via Dolorosa Cardo, trostruki suk Cardo, Zlatarnička i Mesnička Cardo, na krovu Cardo, drevne zidine Već smo jučer bili zakoračili u dio Carda koji pripada židovskoj četvrti, no naša se pozornost usredotočila ponajprije na nekadašnje zidine koje prolaze ispod ove ulice. Danas je i ova ulica u prvom redu trgovačka i turistička, a i cijene su prikladne jednoj turističkoj ulici. Ovdje, dakle, kupujete samo ako morate. U izlozima ćete vidjeti puno zamamnih sjajnih predmeta, od kojih neki pripadaju i židovskoj vjerskoj tradiciji. Ovdje, na najvišoj polici, na primjer, stoje primjerci predmeta koji se zove mezuza (s naglaskom na zadnjem slogu), a riječ je o maloj duguljastoj kutijici koja stoji na ulaznim vratima kuća, a u njoj je odlomak iz Svetog pisma. Na donjoj slici naći ćete tipične kapice. Takva se kapica zove kipa (opet je naglasak na zadnjem slogu), a muškarci je obavezno moraju imati na glavi prilikom ulaska u sinagogu, ili ako se, recimo, žele približiti Zapadnom zidu. Neki je Židovi neće nikad skidati s glave. Sada vas ostavljam, s ovako neuobičajeno kratkim postom, jer me zovu neke školske obaveze. Nastavak: Cardo, bizantsko doba

- 08:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #