Život na lanterni

Negdi u to vrime, otac mi je poklonio mali plastični navijački megafon s Hajdukovim grbom i majicu, sa znakom Hajduka u blizini srca, di mu je i misto… Bio sam oduševljen, a utakmice, koje sam s ćaćom na lanterni pratio na našoj crno-biloj televiziji, vječito su bile pune žara i borbe s one strane ekrana, s ćaćine pune naglih i glasnih povika podrške ili svih vrsta beštima (=psovki) za neki loš potez bilih, a ja sam nastojao pratiti oca…
Možda godinu ili dvi nakon toga, s ćaćom sam otišao u Split. To poslijepodne ostalo nam je nešto vrimena i reka mi je; ajde, sad ćemo na ručak, pa te vodim negdi… Pita sam ga di me vodi, nije tija reć. Išli smo ulicama Splita, dok nismo došli do velikog (meni tada nepojmljivog) zdanja, Poljudske lipotice. Uveo me unutra, u klupske prostorije; poznavao je neke ljude u tadašnjoj upravi, jer su zajedno bili u vojsci, u Lori. Tada sam dobio svoju bilu člansku iskaznicu, šta me ispunilo neopisivim ponosom. U toj prostoriji, di su u vitrinama bili pehari, medalje, i priznanja svih vrsta što je Hajduk kroz minula desetljeća osvajao i zaslužio, nisam se mogao odlučit u šta da prvo gledam. Otišli smo dugim hodnikom, pored uredskih prostorija i onih za igrače i upravu, ispod tribina i otvorio se veličanstven prizor; tzv. "Školjka-bisernica", kako su je nazvali arhitekti – izašli smo na teren… Nikad neću zaboravit taj detalj…
No, Hajduka nisam zavolio tek otad; njega su pratili i moj pokojni did Bartul i pokojni pradid Ivan, otkad se osnova i posta simbol dišpeta ovih krajeva prema svima koji su posezali za našim morem, obalom, Splitom, našom Domovinom… Rekla mi je mater da kad san se onako ćelav i velike glave rodija, da me doktor umota u bilo (valjda šal ili lancun (=plahtu), ali bile je boje) i reka mi – "Ovaj će bit veliki Hajdukovac"… ma nije falija niti malo ;)
Još nekoliko godina posli, dobili smo svoju državu, Boban je izbuba milicajca, a Torcida je zajedno s Bad-Blue-Boysima branila Domovinu u nametnutom nam ratu. Tada sam nacrtao dvije stvari šta najviše volim, spojivši ih u jednu; lanternu i grb mog 'Ajduka…
U čast svim Hajdukovcima, koji su dali srce i dušu za svoj klub i Domovinu, u čast i slavu Titu koji je sagradija onako lip stadion i volija Hajduka, u čast Dalmaciji i zemlji Hrvatskoj, u čast prvacima, pišem ove retke i pozdravljam šampione!

Izvor fotografije

Izvor fotografije
Ponekad se čini da Pojud svitli ka i lanterna...

Teško je bilo naviknuti se na nekog novog u kući… Ma i nije – lažem, zapravo bilo je vrlo zanimljivo, samo dosta neobično. Ipak sam sve dotad bio jedinac, a sad imam malenu sestricu. Iako i sam dijete, ponekad me dopala uloga da sestru pričuvam, zapravo da je nadgledam, da ne bi pala s kauča, dok se igrala, di su je ćaća i mater redovito smještali između dva kušina (=jastuka), na sredinu, a ja bi joj dodavao nekakve gumene igračke.
E sad, sjećam se jedne nezgodne situacije; seka je sjedala i igrala se, a ja, kako mi odlazak u doktora nipošto nije bio stran, nisam smatrao ništa lošim da kažem "jeci aaaaaaa", s lego kockicom, koja je poslužila kao "žlica" od doktora. Znam samo da me mater uvatila i da se jadno dijete rasplakalo. Slijedeća scena je bila bacanje čitavog seta igračaka, koje bi djetetu mogle naštetiti, niz strmu liticu, u more, s jugozapadne strane otoka… Zapravo tek kasnije sam shvatio kako bezazlene dječje igre mogu završiti kobno, ako nisu pod nadzorom…
Jedno vrime sam jako bio ljut na roditelje, sestru i sve odgovornosti vezane uz to, ali eto, pružila mi se prilika da se i iskupim. Ostadoh u dnevnom boravku, igrajući se s autićima na podu, dok je sestra bila u svojoj ogradici ili na kauču (ne sjećam se više ni sam). Odjednom je nešto počelo gadno smrditi… Sjećam se da sam gledao često majku kako joj mijenja pelene, pa sam zaključio da bi trebao upravo to napraviti. No, vjerojatno znate kako bebino govno zna smrditi. A kako mi je bilo tek 5-5 ipo godina, tako sam pelenu uspješno "odvidao" (nije bilo pampersica i jednostavnih pelena po principu otkopčaj-zakopčaj-baci, već su se one prale, otkuhavale i tako čiste omotavale oko bebe) i s dva prsta nosio do wc-a. Problem je bio što smo mi bili na jednom kraju kuće, a wc na dijagonalno drugom kraju 30ak metara dugog hodnika. E sad prepuštam svima na maštu kako je izgledao taj hodnik nakon što sam, eto, pokušao pomoći…
Je, pohvalio sam se roditeljima da sam presvukao bebu, ali oni su to već i osjetili, na ulazu u kuću, uz grohotan smijeh, kad su shvatili da ovaj put šteta nije bila opasna po zdravlje, ali zato nos i želudac…

Na rivi je bio crveni natpis na biloj tabli, napisan na 4 jezika - ZABRANJEN PRISTUP! Nitko nije smio neovlašteno doći na lanternu, bez prethodne najave. A kada bi se i uočio brod, brodica ili običan čamčić, bio bi usmeno upozoren, preko radio-stanice ili megafonom da se udalji od otoka na udaljenost, gdje se može usidriti, a s koje ne može na otočić. To se doista strogo nadziralo, jer se nitko nije smio kupati, niti iskrcavati na otočić. Ribarili su uokolo samo pojedinci, a dozvolu za iskrcaj, điradu i guštanje u otočiću i lanterni, imala je samo nekolicina odabranih pripadnika rodbine i prijatelja svjetioničara i to samo uz posebnu dozvolu Plovnog područja. Naravno, na lanternu su još samo mogli pripadnici vojske i tadašnje milicije (sad policije, naravno)… Imali su svjetioničari dopuštenje čak da i u posebnim situacijama, prilikom ugroze njihovih i života obitelji, a i sigurnosti lanterne, upotrijebe i vatreno oružje, koje se redovito čistilo. Jednom sam pitao oca čemu te puške u zaključanim ormarima služe, pa mi je tako nekako objasnio. Sjećam se dobro da bi svaki dolazak nekog plovila u pravcu lanterne bio popraćen dozom opreza i nadziran dalekozorom do trenutka njegova usporavanja ili redovitog javljanja radio-stanicom. Svaka lanterna je strateška točka od vitalne važnosti za Jadran, pa su ih tada tako i tretirali…
Naravno, do ratnih vremena, Sv. Andrija je bio Raj Zemaljski, pa se ni oružje tamo nije koristilo, osim u svrhu plašenja neposlušnih. Obično bi to bili Talijani, čijem bezobrazluku nije bilo granica; znali bi prečesto koristiti kanal 16 na radio stanici (=jedan od 100 UHF frenkvencija/kanala, na kojima se komuniciralo prije izuma mobitela, a koji je isključivo bio namijenjen za razgovor u nuždi). Kad razgovarate preko radio stanice, svi koji su na tom kanalu/frenkvenciji, mogu Vas čuti i to je dobro kod kritičnih situacija na moru (PAN-PAN ili MAYDAY = pozivi upomoć); ali neeee, oni bi razmjenjivali recepte za brudet na kanalu 16, pa bi ih ćaća često na raznim jezicima znao slati u……. jel' ;) No, znalo se to dovuć s jahtetinom veličine po otoka, pa bacit sidro, a raspale svitla kao u Las Vegasu (a znalo ih je bit i takvih). Onda bi ih se lipo upozorilo, a nakon toga ako ne bi otišli, uslijedile bi i prijetnje. Jer pazite ovo; pomorac zna da je na nekoj lokaciji lanterna. Ako vidi dva svitla, pomisli da se zabunio, promijeni kurs i bum, vrlo lako se može nasukat!
Pravila su bila jednostavna; na svjetionik ni u njegovu blizini nitko ne smi, nešto kao i u nacionalnom parku, samo veličinom puno, puno manje!

Dani su prolazili, a ja sam svakodnevno smišljao načine da ih pretvorim u zabavu, koja će mi ispuniti beskrajne dane. Ma imao sam ja gomilu igračaka; nikada to nije bio problem, ali zanimljivije mi je bilo slušati što to odrasli pričaju i petljati se u njihove poslove, za što bi redovito od ćaće dobio šibom po guzici…
Propustio sam vjerojatno kad su o tome govorili ćaća i mater, ali vremenom sam primjećivao da joj raste drob (=trbuh), pa postaje sve okrugliji. Nije mogla više tajiti činjenicu da ću je vječito upilavati s pitanjima ako mi ne objasni što se to zapravo događa. Rekla mi je jednom, dok je bila s ćaćom u kužini (=kuhinja, dnevni boravak, trpezarija, šta god oćete; svejedno je na lanterni) – sine, dobit ćeš bracu ili seku. Znam da nisam pojma imao šta to sad najednom znači, dok nisam shvatio da ja više neću bit u centru pozornosti, a onda – udri u plač! Neću, neeeću, neću braci ni seku…. I tako u nedogled. Padala su i uobičajena pitanja poput; pa odakle sad beba, kako će najednom doć? Ćaća znao reć: "ćaća je napravio, mater će rodit" (nije bila štorija o rodama, jer roda na lanterni i nema), ma kako je to ćaća napravio, razmišlja sam; jer – viđa san ga da radi stvari od drveta, i svašta drugo šta mu triba za posao, ali kako sad "napravija" – nisu mi se ni trudili objasnit, a ne bi ni shvatija…
Počeo sam se lagano i navikavati na svu tu situaciju, pa čak me i iščekivanje šta će bit, doslovno ubijalo. Jednom smo otišli u Dubrovnik da mama obavi preglede kod doktora, pa se na ultrazvuk "saznalo" da je muško. Eto, tako su me razveselili činjenicom da se konačno zna tko je prinova – imat ću brata. Konačno netko s kim ću se igrat i kome ću pokazivat što sve znam, a bit ću uvijek stariji. Ma nemam pojma sad kako sam se tad osjećao, osim što mi je bilo smiješno kad mi je god mama govorila da je tuče u drobu i da to braco igra nogomet. Sad može zvučat smiješno, koliko god to bilo, ali ja sam se uvik pita jel njegova lopta bolja od moje. Imao sam tad četiri godine…

…Bio je jedan lip i sunčan dan; zaputili smo se do Dubrovnika. Tu živi i sestra blizanka od moje majke, koja ju je dočekala. Zajedno smo otišli put rodilišta u staroj dubrovačkoj bolnici. Bili su tu još neki ljudi, kojih se sjećam samo kao mladi par, koji je kasnije dolazio kod nas na lanternu, no sve u svemu – mama je morala ostat u bolnici. Mi smo se vratili na lanternu… Nakon par dana, otac mi je rekao da sam dobio malenu seku. A umisto da budem sretan, ja poludio! Da zašto mi je rodila seku, da ja oću bracu, da di je brat, zašto su mi svi lagali… Sestra je dobila izgleda uobičajenu žuticu šta često zna dojenčad dobivat pri rođenju, tako da su ostali još koji dan u bolnici, dok se nije potpuno oporavila. Sićam se da smo otišli po njih i da sam ja cilim putem nazad grintao i bio mrzovoljan s dosadnim ponavljanjima tupastih pitanja majci: "mama zašto mi nisi rodila brata"…
Došli smo na lanternu i primjetio sam da mala ima kose skoro više nego ja, što mi je opet bilo čudno; ona se rodila s kosom i mater kaže da su je odma počešljali, a meni na glavi tri dlake i to tek od treće godine. Jednom smo je stavili na malu vagu, na kojoj smo inače vagali ribu. Ma pladanj na vazi nije duži od 30ak cm, eto ona je bila možda kojih 10-ak cm veća. I danas tu vagu imamo u kući i sitim se tog momenta; malo dite plače, a mi je važemo. Uglavnom, ona, kao da se rodila na lanterni, jer prvo mjesto boravka joj je bio Sv. Andrija, tamo je udahnula prvi morski zrak i naučila prve riči. Tamo je prohodala šetajući se dvorištem oko kuće između mame i ćaće, tamo je za nju sve počelo…

…I danas Marijana ima dužu kosu od mene, a ja svoju lagano gubim pa se šišam na ćelavo, a šta ćete, puno briga, život težak, geni možda? Ma briga me, nego kad se pogledam u ogledalo, sitim se ipak da je lipo bilo bit dite, pa makar i ćelavo, a dite na lanterni? Kako se uzme… ;)

Naravno da ima logike u tome kad predsjednik Mesić kaže kako na obalu triba vratit koze i ovce, jer tad će bit manje opožarenih površina. One pasu sve šta iz škrtog kamena nikne, pa tako ne dozvoljavaju travi da se stigne osušit, koja tako postaje gora od benzina, kad plane… Je, ima logike uzgajat stoku u priobalju; čak se i dobro isplati, a unatoč golemoj nezaposlenosti, gospodi Hrvatima se to ne da; pa za nas očito vridi ona: "Bolje štruca u 'ladu, nego dvi u suncu"!
Vridi ova pametna besida za svagdi osim za na mali otok, a za lanternu? Jeste li Vi poludili; kakve ovce i koze (uhvatili bi se za glavu svi imalo ekološki osviješteni)? E, pa bilo je i toga. Rekli su nam da su davno prije na Sv. Andriju lanternisti sebi znali dovest nekoliko ovaca i koza. To je, recimo i u redu za (u odnosu na Andriju) veći otok, poput Sušca ili neke di je lanterna tek jedna od građevina na otoku. No za ovaj svjetionik, svaka ovca i koza predstavlja narušavanje jedinstvenog ekološkog balansa, jer ako sve popasu, neće ništa ostat – lako je to tamo di se trava i grmlje mogu obnovit zbog veće površine, ovdje jednostavno to nije moguće. No, ipak, svjetioničar Miro je donio sa sobom nekoliko ovaca s Mljeta. Ovce su na otoku baš bile štetočine i nisu mogle dugo ostat. Naravno nije u osamdesetima bilo halabuke od "zelenih", kao što se to danas u medijima često viđa, nego od kapetana plovnog područja – alfe i omege za svjetioničare na njegovom "teritoriju" (akvatoriju, kojeg pokriva, odnosno nadzire), koji bi redovito išao u kontrolu svjetionika, svjetioničara i nadgledao rade li svoj posao.
Kokoši su bile već jedna druga priča; naime ako je na otočiću moglo opstat na tisuće galebova, moglo je i desetak kokoša, koje su svježim jajima uveliko doprinosile prehrani svjetioničara. Malo kad na Sv. Andriji nije bilo kokošiju. Naša bi se tu obično i jedan pivac (dogovorili bi se lako ko će ga dovest, jer nikada nema mista za dva – ako znate na šta mislim), koji bi bacija oko jel' sve pod kontrolom. Tu i tamo bi bilo pilića, šta bi mi bija poseban gušt gledat. Ćaća je kupija dvi hranilice; jednu za mekinje, drugu za vodu, pa bi se njih par okupilo oko nje, pijukalo i kljucalo… Izmet je uvik bija dobro doša za zagnojit vrt. Sićam se jedne "dostave" pivca i dvi kokoši, koje su morale prić put od priko 100 km da bi došle na lanternu. Neću niti pričat koji je to bija tramak (=tlaka) i koliko dugo kokoši nisu nosile jaja, dok se nisu oporavile…
Patke je donio jedan svjetioničar, koji je nešto kasnije doša. Bilo ih je svega par, ali narav im je agresivnija nego u kokoša, pa ih se zbog male dice na lanterni moralo nadzirat, tako da nisu dugo prebivale tamo…
Otac mi je rekao da su jednom za vrime rata donili nekog mačka, a sićam se i psa Linde na lanterni (jedna druga priča je vezana za Lindu), no vječiti izvor inspiracije bile su nam zelene mediteranske gušterice. Sićam se jednom kako smo ja i prijatelj (koji dolazi nešto kasnije na Sv. Andriju), jednom na ljetnoj žegi od oko 40 stupnjeva, nalili malo rakije u pijat i ostavili isprid rupe di se sakrio gušter. Jadan je, misleći da je voda, potegao dobro i čitavo popodne mlatarao repom i vrtio se po dvorištu, ali navečer mu je bilo dobro – pretpostavljam uz uobičajenu glavobolju. (Ljubitelji životinja, imajte milosti, bili smo dica; sad znam šta ne valja – to sigurno ne).
Sitija bi se valjda da je bila još koja beštija na lanterni, pa pretpostavljam da nije. Najvažnije od svega je da na Sv. Andriji nema zmija, tako da smo po tom pitanju bili prilično sigurni; ma kažem Vam, s ovim ili onim beštijama ili bez njih – to je Raj na Zemlji…


Autor fotografije: Andrej Crček

Bio je tu i još jedan svjetioničar. Njega su svi znali zafrkavati (kako sam kasnije povezao), zbog ne baš tihih intimnih susreta sa ženom, u sobama na katu kuće. Miro i Mare su se zvali, a imali su oni i sina, koji bi znao doći na lanternu s Mljeta, di su živili. Taj momak je bio nešto stariji od mene i znali smo se često igrati oko kuće. On je naravno bio češće u dodiru s vanjskim svijetom, nego ja, pa su mu i neke druge vrijednosti predstavljale ono bitnije u životu. Tako smo smislili ideju da kad kupujemo i prodajemo igračke, i sl. stvari, koristimo "lovu" od lovorovih listova, kojih smo znali nabrati jedan deblji plik, tako da stane u "novčanik". Zanimljivo je da sam za pojam "lova" i kasnije mislio da dolazi od skraćenog "lovorika" ;)
S njim sam se prvi put u toj kući popeo na kat kuće. Očekivao sam valjda više od toga, no sve je bilo približno isto kao i doli, samo malo finije. Tu je bio stan za upravitelja svjetionika (kasnije, kad je to otac postao, preselili smo se gore), i nekoliko većih soba. Ma sobe su imale pogled kakav samo možete zamislit. Kat niže, pogled su zaklanjali gusti i prastari borovi. A hodnik, koji se kao i doli proteže s jednog na drugi kraj kuće, ima velike prozore, kroz koje čitav dan ima sunca. Na dijelu di počinju vrata soba, je postavljen parket, preko kojeg se prostirao dugi crveni tepih…
Ne pamtim više tog momka, valjda zato jer je na lanterni, u momentu kada sam i ja bio – došao svega par puta, no svako društvo mi je bilo dobro u trenucima kad ga nisam imao uopće. Ali jedno je sigurno, poznavao je otok bolje od mene, jer je tu bio duže. Tako mi je pokazao i "pećinu", kako je zvao. "Pećina" je bila zapravo jedan bor, koji je svoju krošnju spustio i presavio do poda. To je bilo tako neobično i jedinstveno; naime, kad uđete unutra, tu jedva da dopire i tračak svjetlosti, a iglice, koje su se nataložile na krošnji, ni kiši nisu dopustile da uđe unutra. Stvarno se mogla zvati pećina. To je bilo njegovo skrovište, kakvo već dica imaju kad žele malo pobić od stvarnosti. I tu je skrivao neke stripove, koje mi je pokazivao, a i nakon što je taj momak otišao sa svjetionika, znao sam ispod gomile borovih iglica pronaći stare Zagorove i Komandant Mark-ove romane-stripove, koje sam onda s guštom čitao. Pećina je kasnije postala moje skrovište pa sam tu i sam znao skrivati stvari, koje nisam želio da niko pronađe, a bilo je naravno i njih…
Bilo je na svjetioniku i onih pravih pećina, u stijeni, ali ja do njih nikad nisam došao, jer su na vrlo opasnim i strmim mjestima, zato ćaća je. No, o tome neki drugi put…

Živio je tu s nama, u kući, ali u svom stanu, jedan stari svjetioničar. Zanimljivo je da mu se face ne sjećam toliko dobro, koliko njegovih ruku djela, maketa, koje je s toliko ljubavi i pažnje izrađivao. Znate, u vremenima kada nije bilo mobilnih telefona, računala i ostalih uređaja, koja današnja djeca, pa i ljudi shvaćaju zdravo za gotovo, teško je bilo popunjavati sate i sate između smjena i spavanja, na otočiću, kojeg okružuje svaki dan isto… Teško je očekivati da se nešto dogodi; trebalo je strpljenja, trebalo je ubiti vrijeme, trebalo je nešto korisno raditi. Zime su bile najteže; u danima juga, kada se oblaci po 2-3 tjedna ne bi skidali s nebesa, vjetar ne bi popuštao, a valovi nisu davali poticaja za izaći iz kuće. Prava umjetnost je bila biti kreativan, e tada sam se počeo uvjeravati kako su svjetioničari baš pravi meštri tog zanata. Naravno, nitko se nije naučen rodio, ali, vjerujte, i najnesposobniji bi za jednu zimu nešto naučio, a kamoli za njih nekoliko…
Kad sam prvi put ušao u njegov više nego skroman stančić, njegova žena me ponudila s kolačima. Nisam tad navikao na kolače, jer ih je mojoj majci teško bilo peći u špaheru (=štednjaku) na plin ili onome na drva, pa su se kolači nadomještali palačinkama. No, kolači su bili dobra promjena. Štefica mu se zvala žena i bila je negdje iz Zagorja ili Prigorja, ni sam ne znam. On je bio Korčulanin i već tada pred penziju. U kući je bilo sa strane nekoliko maketa brodova, ma svih vrsta – jedrenjaka, brodica, ribarica, tankera, teretnih i putničkih brodova. Znao sam da to ne smijem dirati, već samo gledati, ali, ja ni na to nisam navikao, jer kako ne dirati nešto, što naprosto poziva na igru? Zapravo, mene su tada jedino i zanimali brodovi. Imao sam ih i sam nekoliko i jednu jedrilicu i poneki plastični gliserčić. Zanimljiviji su mi (bar još u to vrijeme) bili od automobila, o kojima nisam imao blage veze, jer auti su mi bili apstraktni i nepotrebni, koliko i Eskimu frižider!
Gledao sam ga jednom i u sobi, gdje je modele izrađivao, i bilo je to nevjerojatno. Gomila minijaturnog alata i dijelova za brodove, koji su se trebali spojiti u jednu smislenu cjelinu… a ja sam samo pomišljao na to kako to treba staviti u more i vidjeti može li ploviti. Meni nije imalo smisla da to samo stoji na polici, neeee, nikako!
Otac je, vjerojatno od toga čovjeka, naučio ponešto o modelarstvu i vremenom je od šperploče počeo izrađivati krasne i posebne lustere, koje je znao poklanjati prijateljima iz inozemstva i dobronamjernicima, koji bi dolazili na svjetionik i donijeli nama kakav poklon s kopna. Ja sam volio skupljati neobične dijelove, koje je nakon pilanja odbacio, pa bi ih slagao u nekakve nikome razumljive instalacije.

Jednom mu je došla na pamet ideja da izradi i čitav brod – jedrenjak i to prvi put u životu! Znao je često pričati, da kad je naručio planove za Santa Mariu, da ih je 2 tjedna samo proučavao. Kolumbov brod je bio dovršen nakon čitave zime rada po nekoliko mukotrpnih sati dnevno. On i danas stoji u našem dnevnom boravku, iako je za vrijeme rata prijetila činjenica da će biti dobro unovčen (u vrijeme kad se zbog nedostatka novca čak ozbiljno razmišljalo o tome), na žestoko protivljenje nekih od ukućana, to se, srećom nije dogodilo.
Još je jedan brod moj otac počeo graditi; to je bio Titov školski brod Jadran – veliki jedrenjak. Nije ga dovršio, jer smo se u to vrijeme selili, a za takvu graditi maketu, trebate bar jednu svoju prostoriju. E baš zbog toga, kasnije, u osnovnoj školi, jako sam volio tehnički odgoj, čitanje "ABC - tehnike" i modelarstvo uopće…
Što je bilo s onim svjetioničarom s početka priče? Vratio se na Korčulu, di je danas i je li živ, ne znam, iskreno. No, znam pouzdano da njegove makete "Jadroplova", "Jadrolonije", "Jugolinije", te neki jedrenjaci i vojni brodovi i danas krase urede ispostava lučke kapetanije, Plovput-a, muzeja, kako grada Dubrovnika, tako i police mnogih ljudi, kojima ih je ovaj dobri čovjek poklanjao, jer on ih je "ionako izrađivao, šta će mu doma prašinu skupljat?", kako je često znao reći…

"Ponekad znam pomisliti da bi mi Kušanov Koko mogao zavidjeti, te ga često čitam, uspoređujući naše doživljaje…pitam se, je li mu kad dosadno kao meni? Je li mu zabavno kao meni? Mora li on doživljavati sve što piše u knjigama o njemu? On bar ima društvo s kojim to dijeli, a ja bar imam blago, kojeg ni s kim ne dijelim... zakopat ću to blago, tu, na ovom otoku, dok ne pronađem ljude s kojim ću ga dijelit..." - zapisao sam ovo u nekoj bilježnici tamo negdje s desetak godina…

Jugo je puhalo desetak dosadnih dana i bilo je dovoljno vrimena za raspremanje, navikavanje na novi dom, razgledanje kuće i ćaći vrime za upoznavanje s novim radnim mistom. Konačno je granulo sunce jedno jutro – napokon! Zapravo, kako to na Jadranu obično biva; jugo zamini bura i obratno. Ovaj put, večer prije se jugo smirilo, pa je naglo zaokrenilo na sjeveroistočnjak. Nebo se razvedrilo i to je bilo nešto najlipše šta je čovik moga zamislit; daleko od grada i gradske gužve, moga si vidit Mliječni put, šta iz niti jednog grada nije moguće…
Sutradan smo otišli zajedno obilazit otočić, pa sam konačno mogao vidit kako zapravo izgleda. Sv. Andrija je dug nekih 500 m, širok oko 80 m. Sa sjeveroistočne strane ima blagu padinu, koja se penje prema vrhu, na kojoj je kuća s lanternom na kat. Sa zapadne strane otoka je borova šuma, a s istočne goli kamen, na kojem obitavaju i gnijezde se galebovi. Taj dio otoka (kasnije sam saznao), proglašen je ornitološkim rezervatom (=rezervat zaštićenih ptica). Izgledalo je nekako kao da su se ljudi i galebovi dogovorili; vi ćete na ovu polovicu otoka i niko vas neće dirat, a mi ćemo na drugu i čuvat ćemo vas… Za ovo zadnje galebovi su nas svakodnevno nagrađivali kružnim letovima oko lanterne, šta bi bilo nezaboravno, ali, navikneš se na lipo, pa ne ideš za tim s vrimenom…

Na livoj strani su galebovi, a desno, s kućom i borovom šumom u simbiozi, živjeli su svjetioničari s obitelji... U pozadini su vizure otoka Mljeta, lijevo bi tribalo bit Lastovo, ali sada se ne vidi...

Južna i jugozapadna strana otoka je bila vrlo strma, ma niti slična onoj pitomoj, suprotnoj, koju gledate od strane Dubrovnika… Ta strana, kao da je odgrižena od čeljusti goleme nemani i tako se spušta u oko 150 m na više duboko more… Svjetionik je od mora visok 70 m, pa sad predočite pogled s vrha kule…
Kuća, površine 210 m2 ima prostrano dvorište, prosječne širine oko 5-8 m. Sa južne i sjeverne strane ima po jedan ulaz, koji se nalazi na vrhu skaline, kojima se dolazi s rive. Žao mi je jedino šta nikada nisam zapamtio točan broj (jer ih nikada nisam volio), iako sam ih često brojao, no mislim da se radi negdje o 150 skalina. Na sjeverozapadnoj strani kuće, čiji pogled baca na dubrovačke Elafite (=naziv za arhipelag otočja, sjeverozapadno od Dubrovnika) i sam grad Dubrovnik, nalazio se zidić, koji je označavao kraj dvorištu, ispod kojeg su bili stoljetni borovi, koji su pružali ugodan ljetni hlad, ali i gomilu gusjenica i šušnja (=šušanj, tako smo zvali gomilu osušenih borovih iglica)… Taj zidić mi je prečesto služio kao dugačka cesta za moje autiće, koje sam često volio tuda rolati… Skroz na drugom kraju je bila ona strma strana otoka, koja je ograđena mrežastom metalnom ogradom, iza koje je bio vjetrokaz, a kraj njega jarbol sa zastavom. Zastava je morala biti svako jutro postavljena i svaku večer skidana. Pored te ograde je bila jedna mala kućica od možda 1-2 m2, koja je nekad služila za peći kruh, a imala je oblik malene kapelice. Vjerujem da to nikada nije bila; jer je nama često služila kao mjesto gdje su se odlagale srdele, koje su se solile, te mjesto za slaganje parangala (parangal=dugi konop, na kojem se na svakih 20-40 cm veže tunja s udicom; služi za hvatanje ugora i ostale morske divljači). Malo dalje je bio zidić, koji kao da je rađen za pogled na najlipši zalazak Sunca na svitu… Pričat ću Vam jednom o tome, jer rekoše mi, kad sam studirao u Zadru, da je to u Zadru, no bio sam tamo i slažem se s njima da je tamo lip zalazak, ali oni nisu bili na Sv. Andriji… Na sjeverozapadnoj strani se pružao prekrasan pogled na otok Mljet, a kad bi vidljivost dozvoljavala, onda i Lastovo, čije su se konture nerijetko miješale s fatamorganom, pa tad ne biste vidjeli gornji dio otoka, te se činilo kako vrhovi lebde u zraku, kao "Čardak ni na nebu, ni na zemlji"… Na toj strani se moglo skalinama sići na jedan kameniti plato, pokriven travom, veličine teniskog terena, koji je također bio ograđen, a otuda ste ponekad odlično mogli vidjeti migracije velikih riba, čije su se srebrne konture kao moćna podmornička flotila lelujale netom ispod površine mora…
Sa strana su bili vrtli za svjetioničare, kojih je, naravno, bilo dosta više nego na Sv. Ivanu. Tu je čak bio i jedan bunar s kišnicom za zalijevanje vrtala, a i jedan kamenom ograđen prostor, gdje se gradelavalo…
Slike svega toga, još su mi svježe... ;)

Dragi moj svite...
Zamolili su me nedavno da pišem i za Njih, pa od sada to i činim, jer volim more, svjetionike posebno... No, i dalje će ovaj blog ostati moje utočište, koje rado dilim s Vama, kojima od srca zahvaljujem šta me posjećuju i pišu tako lipe stvari u svojim porukama. Ovdje će biti moj dom, a tamo moja "vikendica"; tko želi sa mnom, neka navrati bilo kad... ;)

Jugo na južnom Jadranu ponekad zna puhat danima, ma tjednima, pa nije bila rijetkost da ljudi ostanu bez hrane jako dugo, jer se divlje more ne bi lako smirivalo. Tih par dana nije bilo toliko da jačine vjetra, nego do sivila, kojeg jugo donosi. Brzi oblaci bez padalina, zastava na jarbolu i vjetrokaz ispod nje, jasno su pokazivali šta meteorološka slika slijedećih dana donosi…
Rano je još bilo, a i opasno za dijete od tri godine za istraživanje svega. Što se nalazi van metar i po debelih zidova… Tako sam se bacio na razgledavanje unutrašnjosti kuće…
Hodnik se protezao čitavom dužinom kuće, dijeleći je na jugozapadnu i sjeveroistočnu. Širok je bio oko 2 ipo – 3 metra, a na sredini je bila ručna pumpa za vodu iz cisterne, koja je neposredno ispod zgrade. Na jednoj i drugoj strani hodnika su bila velika, masivna dvokrilna vrata, u zeleno piturana, a na njima dva željezna i debela krakuna (= zasuna). Kad se uđe na južna vrata zgrade, naš stan je bio u prizemlju, s tim, da su dnevni boravak i kuhinja bili s live strane, a sobe, s desne. Moja, tzv. dječja, bila je spojena s roditeljskom, i u nju nisam, kao i oni mogao ući iz hodnika, nego preko njihove sobe. Dalje naprijed, prekoputa pumpe za vodu, a na sredini hodnika, bila je još jedna prostorija, koja je služila za stanovanje svjetioničara, čije su sobe bile na katu. Pored nje je bila kancelarija, u kojoj su bili službeni ormari, vječito zaključani, s oružjem i neophodnim stvarima u slučaju nužde, radnim stolom i dnevnikom službenih zabilješki. Iznad stola radio-stanica, s koje se otac morao javljati i davati izvještaj svaki dan u 8 i 12 sati (o tome drugi put). Do kancelarije je bila jedna soba s krevetom, vjerojatno za goste, koja je rijetko bila upotrebljavana, a stanovnici Sv. Andrije su je nazivali "Konjušnica", jer je iz zafrkancije jednom netko provalio da su tu nekad spavali konjušari, pa je ostao naziv. Preko puta "Konjušnice" bio je WC. U WC-u nije bilo lavandina (=umivaonik), vodokotlića, niti tekuće vode uopće; koristili smo kantu, koju bi s pumpe napunili vodom, a umivali se iz plastičnih lavandina, postavljenih na katrigu (=stolicu). Na zidiću je visio obično starinsko ogledalo, a iznad školjke je bio maleni prozorčić; zamislite – wc s najlipšim pogledom na svitu…
Do WC-a su bile stepenice za drugi kat, no o tome neki drugi put, jer ima nekih priča vezanih za taj drugi kat i šufit iznad njega, pa svjetioničarsku kulu…
No, ispod stepeništa, bila je jedna mala prostorijica. Moje skroviše u budućim vremenima, mjesto gdje su se bacile stare svjetioničarske knjige, dnevnici i stvari, koje sam u trenucima dosade volio čitati. Neki podaci iz tih knjiga bili su još iz Kraljevine Jugoslavije…

…Devedesete su godine dvadesetog stoljeća…
...došlo je vrijeme automatizacije lanterni i preuređenja interijera svjetioničarskih zgrada u svrhu iznajmljivanja bogatunima iz ciloga svita; po sistemu – plati pa se rugaj. E, pa tada su došli neki biseri, koji nisu našli svrhu knjigama, na temelju kojih smo sada mogli rekonstruirati život svjetioničara prije ovih naših dana - događaje i život, kojeg su oni proživljavali; biseri koji su na lanternu došli samo odradit plaćenu dnevnicu… Trebalo je počistiti i ušminkati sve prostorije lanterne, u kojima će gost obitavati i pripremiti sve na vrijeme, jer tuku ih rokovi! Knjige, dnevnici, službene zabilješke, sve što je bilo papirnato i preživjelo Drugi svjetski rat, i još pola stoljeća nakon toga, odjednom su postali smetnja i bačeni su na jednu veliku hrpu smeća i zapaljeni… Ovo nije samo slučaj sa Sv. Andrijom, nego s većinom svjetionika na Jadranu. Ovo govorim jer sam ostao i sam šokiran, kad sam počeo temeljitije istraživati lanterne. Ovo govorim, jer se i kao povjesničar ne sjećam da su knjige i dokumenti tako bezobzirno i glupo lomačeni i uništavani, još od "Noći dugih noževa", kad je Hitler to učinio. Razlika je jedino u tome, što je on to učinio svjesno i s jednim glupim i idijotskim razlogom; a ovi su to učinili nesvjesno i bez ikakvog, makar i idijotskog razloga, jer zarada je važnija od baštine, koju smo naslijedili od naših očeva…


Neka Vam Bog oprosti, jer veze nemate šta ste učinili!
Ovo zadnje namijenjeno je svima uključenima u navedene događaje, svaka sličnost je namjerna…