Pregled posta

Živio je tu s nama, u kući, ali u svom stanu, jedan stari svjetioničar. Zanimljivo je da mu se face ne sjećam toliko dobro, koliko njegovih ruku djela, maketa, koje je s toliko ljubavi i pažnje izrađivao. Znate, u vremenima kada nije bilo mobilnih telefona, računala i ostalih uređaja, koja današnja djeca, pa i ljudi shvaćaju zdravo za gotovo, teško je bilo popunjavati sate i sate između smjena i spavanja, na otočiću, kojeg okružuje svaki dan isto… Teško je očekivati da se nešto dogodi; trebalo je strpljenja, trebalo je ubiti vrijeme, trebalo je nešto korisno raditi. Zime su bile najteže; u danima juga, kada se oblaci po 2-3 tjedna ne bi skidali s nebesa, vjetar ne bi popuštao, a valovi nisu davali poticaja za izaći iz kuće. Prava umjetnost je bila biti kreativan, e tada sam se počeo uvjeravati kako su svjetioničari baš pravi meštri tog zanata. Naravno, nitko se nije naučen rodio, ali, vjerujte, i najnesposobniji bi za jednu zimu nešto naučio, a kamoli za njih nekoliko…
Kad sam prvi put ušao u njegov više nego skroman stančić, njegova žena me ponudila s kolačima. Nisam tad navikao na kolače, jer ih je mojoj majci teško bilo peći u špaheru (=štednjaku) na plin ili onome na drva, pa su se kolači nadomještali palačinkama. No, kolači su bili dobra promjena. Štefica mu se zvala žena i bila je negdje iz Zagorja ili Prigorja, ni sam ne znam. On je bio Korčulanin i već tada pred penziju. U kući je bilo sa strane nekoliko maketa brodova, ma svih vrsta – jedrenjaka, brodica, ribarica, tankera, teretnih i putničkih brodova. Znao sam da to ne smijem dirati, već samo gledati, ali, ja ni na to nisam navikao, jer kako ne dirati nešto, što naprosto poziva na igru? Zapravo, mene su tada jedino i zanimali brodovi. Imao sam ih i sam nekoliko i jednu jedrilicu i poneki plastični gliserčić. Zanimljiviji su mi (bar još u to vrijeme) bili od automobila, o kojima nisam imao blage veze, jer auti su mi bili apstraktni i nepotrebni, koliko i Eskimu frižider!
Gledao sam ga jednom i u sobi, gdje je modele izrađivao, i bilo je to nevjerojatno. Gomila minijaturnog alata i dijelova za brodove, koji su se trebali spojiti u jednu smislenu cjelinu… a ja sam samo pomišljao na to kako to treba staviti u more i vidjeti može li ploviti. Meni nije imalo smisla da to samo stoji na polici, neeee, nikako!
Otac je, vjerojatno od toga čovjeka, naučio ponešto o modelarstvu i vremenom je od šperploče počeo izrađivati krasne i posebne lustere, koje je znao poklanjati prijateljima iz inozemstva i dobronamjernicima, koji bi dolazili na svjetionik i donijeli nama kakav poklon s kopna. Ja sam volio skupljati neobične dijelove, koje je nakon pilanja odbacio, pa bi ih slagao u nekakve nikome razumljive instalacije.

Jednom mu je došla na pamet ideja da izradi i čitav brod – jedrenjak i to prvi put u životu! Znao je često pričati, da kad je naručio planove za Santa Mariu, da ih je 2 tjedna samo proučavao. Kolumbov brod je bio dovršen nakon čitave zime rada po nekoliko mukotrpnih sati dnevno. On i danas stoji u našem dnevnom boravku, iako je za vrijeme rata prijetila činjenica da će biti dobro unovčen (u vrijeme kad se zbog nedostatka novca čak ozbiljno razmišljalo o tome), na žestoko protivljenje nekih od ukućana, to se, srećom nije dogodilo.
Još je jedan brod moj otac počeo graditi; to je bio Titov školski brod Jadran – veliki jedrenjak. Nije ga dovršio, jer smo se u to vrijeme selili, a za takvu graditi maketu, trebate bar jednu svoju prostoriju. E baš zbog toga, kasnije, u osnovnoj školi, jako sam volio tehnički odgoj, čitanje "ABC - tehnike" i modelarstvo uopće…
Što je bilo s onim svjetioničarom s početka priče? Vratio se na Korčulu, di je danas i je li živ, ne znam, iskreno. No, znam pouzdano da njegove makete "Jadroplova", "Jadrolonije", "Jugolinije", te neki jedrenjaci i vojni brodovi i danas krase urede ispostava lučke kapetanije, Plovput-a, muzeja, kako grada Dubrovnika, tako i police mnogih ljudi, kojima ih je ovaj dobri čovjek poklanjao, jer on ih je "ionako izrađivao, šta će mu doma prašinu skupljat?", kako je često znao reći…