|
"Ponekad znam pomisliti da bi mi Kušanov Koko mogao zavidjeti, te ga često čitam, uspoređujući naše doživljaje…pitam se, je li mu kad dosadno kao meni? Je li mu zabavno kao meni? Mora li on doživljavati sve što piše u knjigama o njemu? On bar ima društvo s kojim to dijeli, a ja bar imam blago, kojeg ni s kim ne dijelim... zakopat ću to blago, tu, na ovom otoku, dok ne pronađem ljude s kojim ću ga dijelit..." - zapisao sam ovo u nekoj bilježnici tamo negdje s desetak godina…
Jugo je puhalo desetak dosadnih dana i bilo je dovoljno vrimena za raspremanje, navikavanje na novi dom, razgledanje kuće i ćaći vrime za upoznavanje s novim radnim mistom. Konačno je granulo sunce jedno jutro – napokon! Zapravo, kako to na Jadranu obično biva; jugo zamini bura i obratno. Ovaj put, večer prije se jugo smirilo, pa je naglo zaokrenilo na sjeveroistočnjak. Nebo se razvedrilo i to je bilo nešto najlipše šta je čovik moga zamislit; daleko od grada i gradske gužve, moga si vidit Mliječni put, šta iz niti jednog grada nije moguće…
Sutradan smo otišli zajedno obilazit otočić, pa sam konačno mogao vidit kako zapravo izgleda. Sv. Andrija je dug nekih 500 m, širok oko 80 m. Sa sjeveroistočne strane ima blagu padinu, koja se penje prema vrhu, na kojoj je kuća s lanternom na kat. Sa zapadne strane otoka je borova šuma, a s istočne goli kamen, na kojem obitavaju i gnijezde se galebovi. Taj dio otoka (kasnije sam saznao), proglašen je ornitološkim rezervatom (=rezervat zaštićenih ptica). Izgledalo je nekako kao da su se ljudi i galebovi dogovorili; vi ćete na ovu polovicu otoka i niko vas neće dirat, a mi ćemo na drugu i čuvat ćemo vas… Za ovo zadnje galebovi su nas svakodnevno nagrađivali kružnim letovima oko lanterne, šta bi bilo nezaboravno, ali, navikneš se na lipo, pa ne ideš za tim s vrimenom…
Autor fotografije: Damir Fabijanić
Na livoj strani su galebovi, a desno, s kućom i borovom šumom u simbiozi, živjeli su svjetioničari s obitelji... U pozadini su vizure otoka Mljeta, lijevo bi tribalo bit Lastovo, ali sada se ne vidi...
Južna i jugozapadna strana otoka je bila vrlo strma, ma niti slična onoj pitomoj, suprotnoj, koju gledate od strane Dubrovnika… Ta strana, kao da je odgrižena od čeljusti goleme nemani i tako se spušta u oko 150 m na više duboko more… Svjetionik je od mora visok 70 m, pa sad predočite pogled s vrha kule…
Kuća, površine 210 m2 ima prostrano dvorište, prosječne širine oko 5-8 m. Sa južne i sjeverne strane ima po jedan ulaz, koji se nalazi na vrhu skaline, kojima se dolazi s rive. Žao mi je jedino šta nikada nisam zapamtio točan broj (jer ih nikada nisam volio), iako sam ih često brojao, no mislim da se radi negdje o 150 skalina. Na sjeverozapadnoj strani kuće, čiji pogled baca na dubrovačke Elafite (=naziv za arhipelag otočja, sjeverozapadno od Dubrovnika) i sam grad Dubrovnik, nalazio se zidić, koji je označavao kraj dvorištu, ispod kojeg su bili stoljetni borovi, koji su pružali ugodan ljetni hlad, ali i gomilu gusjenica i šušnja (=šušanj, tako smo zvali gomilu osušenih borovih iglica)… Taj zidić mi je prečesto služio kao dugačka cesta za moje autiće, koje sam često volio tuda rolati… Skroz na drugom kraju je bila ona strma strana otoka, koja je ograđena mrežastom metalnom ogradom, iza koje je bio vjetrokaz, a kraj njega jarbol sa zastavom. Zastava je morala biti svako jutro postavljena i svaku večer skidana. Pored te ograde je bila jedna mala kućica od možda 1-2 m2, koja je nekad služila za peći kruh, a imala je oblik malene kapelice. Vjerujem da to nikada nije bila; jer je nama često služila kao mjesto gdje su se odlagale srdele, koje su se solile, te mjesto za slaganje parangala (parangal=dugi konop, na kojem se na svakih 20-40 cm veže tunja s udicom; služi za hvatanje ugora i ostale morske divljači). Malo dalje je bio zidić, koji kao da je rađen za pogled na najlipši zalazak Sunca na svitu… Pričat ću Vam jednom o tome, jer rekoše mi, kad sam studirao u Zadru, da je to u Zadru, no bio sam tamo i slažem se s njima da je tamo lip zalazak, ali oni nisu bili na Sv. Andriji… Na sjeverozapadnoj strani se pružao prekrasan pogled na otok Mljet, a kad bi vidljivost dozvoljavala, onda i Lastovo, čije su se konture nerijetko miješale s fatamorganom, pa tad ne biste vidjeli gornji dio otoka, te se činilo kako vrhovi lebde u zraku, kao "Čardak ni na nebu, ni na zemlji"… Na toj strani se moglo skalinama sići na jedan kameniti plato, pokriven travom, veličine teniskog terena, koji je također bio ograđen, a otuda ste ponekad odlično mogli vidjeti migracije velikih riba, čije su se srebrne konture kao moćna podmornička flotila lelujale netom ispod površine mora…
Sa strana su bili vrtli za svjetioničare, kojih je, naravno, bilo dosta više nego na Sv. Ivanu. Tu je čak bio i jedan bunar s kišnicom za zalijevanje vrtala, a i jedan kamenom ograđen prostor, gdje se gradelavalo…
Slike svega toga, još su mi svježe... ;)
|
