Život na lanterni

Moram priznat da mi je uspon uz te skaline bilo nešto što mi je jako teško palo. Jednostavno, onako okrugli, nisam ima volje za penjanjem a da me neko ne nosi. Valjda loša navika iz vremena hodalice… Taj dan su se stvari nosile uzbrdo, pa se silazilo nizbrdo po još stvari i tako redom. Iskreno, nemam pojma koliko je to trajalo, samo znam da se sve moralo brzo iskrcat na rivu i smjestit u 20ak metara udaljen magazin, da slučajno koji val to sve skupa ne razbuca okolo… Magazin je nekad davno uklesan u stijeni, da zaštiti brodicu, koja se do tu na šinama vukla iz mora to ručno. Vremenom je podignuta dizalica, koja je olakšavala posao, no o njoj drugom prilikom…
Uglavnom, nisam se isprva snašao u toj gunguli; puno ljudi na jednom mjestu – nepoznato; suočavanje s činjenicom da ćemo živit negdi drugo – totalno nepoznato; nova lanterna – strah… Do na večer, brod je morao otići, jer jedno pravilo sam čak i kao tako malo dijete znao – niti jedan brod ne smije prenoćiti na lanterni, jer, gotovo je sigurno da jutro neće preživiti. Kladioničari bi danas dali omjer bar 1.30 da će mu se nešto dogodit. Sv. Andrija nije imao uvalicu niti lučicu, ma niti lukobran, koji će zaštititi barem brodicu, a kamoli veći brod. Jednostavno – golo, otvoreno more, sa svih strana…
Došao je sumrak i suočavanje s činjenicom; mi smo na totalno drugom kraju Jadrana - opasnijem, jugu izloženom, no daleko lipšem, nekako predobro da bi se moglo ovim ričima opisivat…
U stanu, goli zidovi, do pola piturani masnom piturom (=bojom), koja se inače koristi za pituravanje vrata, u boji "slonove kosti" - šta bi ćaća zna kazati (zapravo nekako svijetlo-žućkasta boja). Ti zidovi su na svakoj lanterni bili isti; tako sam znao sigurno da smo "doma". Na podu razbacane kartonske kutije. Sjeli smo za jednu oveću, koja nam je tu večer morala poslužiti kao stol za večeru. U tišini smo večerali u nepoznatoj kući, hladnih zidova, bez namještaja, koja je moje strahopoštovanje time samo povećavala u otvoreni strah od nepoznatog. Jedina utjeha su mi bili otac i majka, s nekakvim mladenačkim osmjehom na licu - jedini na ovome svitu, koji su to sve sa mnom prolazili. Tu večer nikada neću zaboravit; polu-tamna prostorija, s kartonskim kutijama na sredini; kuhinja je odmah do, a sobe su preko-puta velikog hodnika. To će biti naš dom kroz slijedećih par godina…

Ne sjećam se odlaska točno. Možda je i bolje tako, jer odlasci i rastanci su inače teški. A i premali sam bio da shvatim bit svega. Kasnije su mi objasnili. Ne sjećam se, dakle, trenutka, ali broda, kojim su nam preseljavali stvari i vremena tog dana, jako dobro. Nije toga bilo puno, ali tu je bio neki sobni i kuhinjski namještaj, i ono šta je za svakodnevnu upotrebu. E, taj namještaj je bio izdrživ. Nema ih danas kupiti više; ormari i kreveti od punog drveta, bez filozofiranja s piljevinom i falših stvari, koji danas silaze s tekućih vrpca i nakon par godina ih morate mijenjati. Ovo, kao da je bilo namijenjeno – za lanternu! Osobno sam nadgledao pakiranje igračaka.
Bilo je neko južno vrime, a po nas je došao brod "Sušac", koji je bio zadužen za popravke lanterni i ovakve situacije na lanternama sjevernog Jadrana. Taj drveni brod s dizalicom, star, tada 30-40 godina imao je i brata blizanca "Svilaju", koji je operirao po južnom Jadranu, a vjerovali ili ne – oba dva su i danas još u funkciji, i može ih se naći ponegdje uz obale naših gradova, na odmoru, prije odlaska na novi zadatak. No danas ih polako istiskuju suvremeni, brzi i moćni motorni brodovi, koji uz još jedan specijalizirani brod simboličnog imena "Svjetionik", mogu bilo gdje i bilo kad po bilo kojim uvjetima…
Na Sušcu sam se zatekao u brodskoj kuhinji, zapravo trpezariji, jer je premalo da se nazove restoranom, ali bio je tu jedan stol za nekoliko osoba, uz kojeg smo sjeli ja i majka. Pored stola je bio prozorčić, kroz kojeg je provirivao brodski kuhar-konobar u jednom, i pružao mi jabuke, koje sam brzo tamanio. Bio sam debeljuškast i nije mi bilo strano odbiti hranu. Južina je nezgodna kad ste na moru, pa se brod neprestano ljulja, a takvo vrijeme je idealna podloga za loše raspoloženje. Time je i moje bilo nikakvo, te sam putem bio vrlo nervozan. Tada još nisam navikao na valove. Raspoloženje mi je pokušalo popravit nekoliko mornara s broda, koji su mi uvalili nekakve novine da ih na glas čitam, što ih je očito jako zabavljalo.
Uto se prevalila čaša ispred mene, uslijed nekog velikog vala i ja sam se nekako prepao, jer se desilo dosta iznenada i pogledao vani. Približavali smo se nekom (za mene tada) većem otoku, jer je bio uistinu veći od Sv. Ivana na Pučini. Nisam imao pojma ni gdje smo ni šta ćemo tu, samo sam piljio u našu novu "rezidenciju". Ispred nas je bila borova šuma, iznad koje se izdizala kuća, a usred nje kula od lanterne… Pomislio sam; "di li smo to sad mi…"
Jugo nije bilo toliko jako da se nije moglo pristati, bilo je više; šta bi rekli pomorci "mrtvog mora", ili valova, koji su nastali inercijom od juga koje se smirilo, a prije toga je puhalo danima. Počelo je iskrcavanje na rivu i nošenje stvari uz 50 m nad morem visoku lanternu, počelo je penjanje uza stepenice, koje mi nikad poslije nisu sjele, počelo je i moje novo istraživanje, te neke od moji djetinjih avantura tamo…

E... ovako je izgledao odlazak... kad je nastala ova fotografija, ćaća nije mogao gledati unatrag, jer opraštanje od svjetionika je kao opraštanje od voljene osobe... nikada nije prestao pričati o Sv. Ivanu na Pučini...

Onda je došao i taj dan… Ćaća je dobio obavijest da selimo na drugu lanternu. Nakon svega šta se u zadnje dvi godine izdogađalo, nekako je zvučalo pravedno da se maknemo odozgo. Lip je Rovinj, a Sv. Ivan na Pučini još i lipši, ali nije se više moglo, jednostavno nije… Nova lokacija je bio svjetionik na totalno drugom kraju Jadrana; s obzirom na okolnosti, možda ne najbolje, ali svakako najlipše rješenje, što smo shvatili tek godinama poslije, kad smo vidjeli kako je malo koja lanterna tako posebna kao Sv. Andrija, pored Dubrovnika.
Trebalo je uživati u ono još malo trenutaka, koji preostaju na Sv. Ivanu, našem prvom svjetioniku, prvoj neizvjesnosti, prvom izletu u nepoznato. I danas mi otac zna reći kako nikad i nigdi nije ulovio tako kvalitetne i dobre ribe, kao u podmorju Sv. Ivana na Pučini. Nekako mi je uvijek žao šta nisam bio malo stariji da sve detalje popišem, slikam, bolje i više zapamtim, iako sam za divno čudo, zapamtio podosta detalja iz tog vremena – no opet nije dovoljno….
…sjećam se kuće na kat, sa strmim stepenicama i dvije curice u susjedstvu, koje su mi tada pravile jedino društvo; kule uz kuću, koju je nadvisivala i mog vječitog straha od visine da se s ocem popnem gore. Sjetio sam se magazina i motornice pored kuće i dvorišta, zidića i malog vrta, pa slike moje majke, koja ga je obrađivala; zatim meteorološke stanice i oca, koji je svakodnevno nešto (tada meni nepoznato) vječito bilježio. Sjećam se puteljka od 20ak metara do malene rive, di sam se s kolutom oko sebe to lito kupao; dizalice i broda, vezanog uz rivu za lipog vrimena. Sjetih se sirene za maglu, koje sam se jako bojao, sjećam se i magle, ali mi zato sjećanje nije maglovito, jer se sjetih i toga kako mi je tamo bilo lipo…

Autor fotografije: Andrej Crcek

Za ovu priču, provajte upalit pravu pismu… ;)

Bilo je jedno lipo sunčano litnje popodne, proliveno svježim maestralom. Ja sam se igrao u dvorištu kuće na lanterni, a otac je piturava grilje. I ta je dužnost zapadala svjetioničare, kao i sve ostale, koje se tiču kako održavanja svjetionika na životu, tako i održavanja njegove životnosti… Pored nas je, na zidiću bio jedan "RIZ-ov " radio-kazetofon, kojeg je otac baš nedavno kupio, u to vrime vrhunac tehnologije, jer je čak imao kazetu za snimanje omiljene glazbe s radio stanica. Jednom je ćaća čak dao intervju nekoj radio-postaji na pomorskoj večeri (koja i danas ide za sve hrvatske pomorce i one koji su na kopnu), i to smo snimili na neku od kazeta. No taj put sam prvi put čuo stihove:

"Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat… "

Zagledao sam se u jednog galeba, stao je na srid zidića i odmarao. Ponekad zna doći nekoliko njih, u potrazi za ribom, a često stanu na kamen, poput mnogih ptica, samo da bi odmorili prije povratka ili nastavka svog samo njima znanog leta. Ovaj put je bio jedan – jedini. Srebrno-bijele boje, veličanstveno je izgledao na litnjem suncu…

"…na osami, pokraj mora…"

Ka ditetu, bilo mi je zanimljivo tjerati ptice, trčkarajući uokolo, pogotovo kad bi otac čistio ribu od dnevnog ulova, no ovaj put sam se samo zapiljio, slušajući stihove…

"…nad pučinom, tebe gledat, moj galebe…"

Zamislio sam tada prvi put kako to ptice mogu letjeti, a ljudi ne mogu i u mojoj djetinjoj glavi rađale su se Da Vincijevske i Vrančićeve ideje o letenju, te sam na papiru kasnije crtao krila, koja bi jednom mogao staviti na leđa i pridružit mu se…

"…tebe gledat, s tobom letit, povrj' svega nimat straja…"

Maestral je pojačavao, galeb je ostao stršati i unatoč vitru, izgleda da mu je bilo lipo, ma gušta je, samo… bija je sam…

"…pa prkosit svakoj buri, i neveri ča sve vaja…"

…prošlo je još neko vrime, galeb se odmorio i odletio negdi… iako sam ih viđao svaki dan, ovaj je nekako posebno bija lip, tako nekako neobičan; valjda zbog pisme, koju sam tad čuo po prvi put… bilo mi je ža šta me napušta – taman smo se sprijateljili…

"…ča sve vaja u svon bisu, da i more vrije pini…"

Pitao sam se, kako će sad po vitru letit do kopna; kuda ide, zašto ne pričeka jutro, čekaju li ga cura i mladi… znao sam kad s ćaćom odem na kraj (=kopno), da se moramo uvik vratit do poslijepodne, jer kad krene maestral, teže je pristat i opasnije je brodicom se uputit na otvoreno more… zato, zašto se galebu žuri, hoće li se umorit, hoće li ga vitar negdi bacit? Svašta mi se motalo po ditinjoj glavi… pita sam ćaću; reka mi je da će se on vratit sutra i bio je u pravu…

"…bit gospodar u srid svega, život klicat u visini…"

Vrtio se oko lanterne, gledao sam ga sve do trenutka, kad je nestao u bliješteće Sunce, od kojeg nisam mogao ama baš ništa vidit…

"…u visini kada Sunce bez pristanka nama sije i da ništa na tvom nebu i na moru bisno nije…"

Tada je nestao… čekao sam ga drugi dan, nije došao… može zvučat glupo, ali zapamtio sam ga po nečemu, i svaki koji bi doša, nije bija taj… ni ove priče se ne bi sitija, da nedavno nisam doživio "deja vu" na rivi, u gradu di živim, u vrime kad se nevera spremala… sletio je jedan galeb, potpuno sličan "mom galebu"… stiskao se uz neki zid i čekao da vitar prođe…

"…bisno nije dokle krila tebe nose kud god želiš pa neveri oli suncu ti se rugaš i veseliš…"

Dotrčao sam doma, da se sklonim od vitra i očitog litnjeg nevrimena šta je tribalo krenit. Upalija sam kasnije televiziju i vidija Olivera di piva "Galeba", nije ga bilo dugo s tom pismom, pomislio sam, no odmah potom čuo sam ružnu vijest… nema više onoga, koji ju je napisa… u Dnevniku od 19.30 jednostavno je reklo: "Umra je Z.Runjić"…

"…na osami, blizu mora, dok se Sunce Zemlji smije, slušan tebe kako kličeš,
Lipo mi je, lipo mi je…"

…i sada puštam Olivera, pa klape Trogir i Jelsa da pivaju tu pismu do kraja… Shvatio sam jedno; moj galeb je bija zapravo uvod u vrime koje tek dolazi…

"…moj galebe…"

Bilo je to neko bolje vrime za svjetioničare… možda ga je tribalo zamrznit i ostavit tako, jer svjetionici su ionako bili izolirani od događaja s kopna; jedini dokaz da svjetionik nekome pripada, bila je zastava na jarbolu, koju su svjetioničari morali svako jutro izvjesiti, nekako kao i u vojsci. Ma i bilo je kao i u vojsci, samo dosta ležernije…
Vojnici imaju dežurstva i obavezu budnosti - imaju i svjetioničari; vojnici imaju oružje - imali su i svjetioničari; vojnici imaju uniforme – imali su i svjetioničari… Da, od svega toga, danas su ostala samo dežurstva, no i ona su polovična, jer je većina svjetionika automatizirana, pa nema svugdje potrebe za obaveznim noćnim dežurstvima, kao nekad… Zašto su imali puške? Svjetioničarima se nekad pridavalo puno više važnosti, i više ih se poštovalo, negoli je to slučaj danas. Sjećam se da sam jednom gledao očevo redovito čišćenje pušaka; u ormaru su imali 3 službene poluautomatske puške (tzv. papovke), koje su su bile "just in case" ako se nešto dogodi (a tada je bila na snazi ona da "neprijatelj nikad ne spava"). No na stranu pretjeran oprez, nikada niste znali, ni danas ne znate tko može banuti na vrata lanterne u mrkloj noći, kad vas nitko ne može braniti ako ne znate to sami. I za to su se pobrinuli austrijski projektanti, kada su gradili lanterne; ulazna vrata svjetionika su bila iza 5-6 cm debelih drvenih vrata i zaključana iznutra velikim metalnim krakunima. Tako da smo se osjećali prilično sigurno unutra.
No, ono što je mene impresioniralo kao dijete je bila besprijekorna uniforma, koju je otac oblačio u svečanim trenucima, kada bi službene vojne ili civilne delegacije posjećivale svjetionik. Kao kakav mornarički časnik, tako je izgledao otac, samo uniforma je bila sive, a ne bijele, mornaričke boje. Imao sam i ja neku sličnu sivu košulju i oblačio sam je samo da budem što sličniji ocu, jer nisam mogao čekati trenutak da i ja odrastem, pa da budem kao on; svjetioničar, ili možda kapetan na vojnom brodu…
Da, prema svjetioničarima se odnosilo s poštovanjem nekad. Još od vremena njihove izgradnje, sve do 90-tih godina prošlog stoljeća, svjetioničari su imali časne uniforme, koje bi predstavljale sve ono što bi njihov posao predstavljao za državu u kojoj su ti svjetionici bili. Lanterne su mijenjale države kroz njihovo postojanje, ali njihova važnost se nije mijenjala; kroz minula vremena ostala je uvijek ista,, samo su novi ljudi dolazili – sve ostalo je bilo skoro isto… No došle su nesretne devedesete, a svjetionike nisu, kao u prošlim ratovima uništavali neprijatelji; dapače. Ostali su ono što i trebaju biti – oaze mira, ma zapravo i nisu svi baš doslovno, ali o tome u jednoj drugoj priči. Direktor firme se promijenio, a nove uniforme nisu stizale… Novoj Hrvatskoj svjetioničari više nisu bili važni kao nekad, poštovanje prema njima je opadalo. Prije su svake godine stizale ljetne i zimske cipele, košulje, hlače i sl., sada su dobivali samo ono što im "uistinu treba"; radne cipele, rukavice, kombinezon, eventualno kakva kapa šilterica i tome sl. U to novo vrijeme, kao da je postalo pravilo da se svjetioničari nemaju šta folirati sa sjajnim uniformama. A s plaćama, koje su pale na najniže grane još od vremena austro-ugarske, pokušali su im oduzeti i ono malo dostojanstva što su imali…
Danas na svjetionike dolazi bogata elita i plaćaju prava mala bogatstva za boravak tamo, a svjetioničari, u modrom kombinezonu na tregere i šiltericom, na kojoj piše "PLOVPUT", umjesto da ih ponosito dočekuju, ulickani kao časnici na prekooceanskim ili možda vojnim brodovima, oni umrljanih ruku i dalje rade svoj posao, negdje po strani, "da ne ometaju gosta u guštima za koje je platio"…
Nadam se da ste shvatili, da su uniforme u ovoj priči, koliko i trenutno stanje stvari, toliko i metafora…

Stvarno su bila druga vrimena... mama, ja i otac, pored istog onog zidića od prije...

Obitelj se već nekako navikla na svjetioničarski život. Ja sam pri ubijanju dosade koristio sve zanimljive predmete, koje sam našao u kući, kako bi se njima igrao. Ispred kuće je bio jedini vrt na otočiću. Gdje je god to bilo fizički moguće, u vrijeme kada su austrijski arhitekti i naši graditelji zidali svjetionike, sa sobom su donijeli malo zemlje s kopna, za nasuti u vrt, kako bi svjetioničari u trenucima oskudice mogli imati svježe povrće. Majka je znala često koristiti svoje vrijeme u vrtu. Ja sam za to vrijeme morao ostati u kući, naravno sam, ali igračke, gumeni brodići, pa čak i kutije od čajeva, činile su mi zadovoljstvo, a vrijeme su kratili velikom brzinom… Ispred svega je bila jedan plastični lavandin (=lavor) s vodom, koji je glumio bojno polje ili trkalište za zamišljene bojne brodove, glisere ili jedrilice. Sjećam se kako mi je bilo sasvim prirodno nasadit na sredinu lavandina neku šteriku (=svijeću voštanicu), koju bi skupio s police, a koja bi "glumila" lanternu. Jer, ne daj Bože da se neki od tih gomile brodica nasuka u tako "velikom" bazenu…
Nisam znao reć slovo "R", iako sam naučio čitati velika slova s 2 ipo godine, u nedostatku druge zabave. Tako da su svi naslovi starih novina, koje bi donio netko s kopna u prolazu, ili nove, kad bi se vratili iz Rovinja, bili na glas pročitani od "cirkuske atrakcije", zvane dite svjetioničara, koje, eto "već čita". Jedno jutro, dok sam piljio u neku slikovnicu, razmišljao sam samo o tom slovu, dok je majka nešto kopkala po vrtu. Nekako naglo sam se ustao iz kreveta i počeo vikati po kući: rrrrrrrrrr!!! Dotad ne bi "L" zamjenjivalo "R", već ovo drugo uopće nije postojalo. Umjesto dotadašnjeg ".iba .ibi g.ize .ep", sada je najednom nastalo "Rrrrrriba rrrrrribi grrrrize rrrrep!!!" Jadni roditelji, pa kad se toga sitim i meni se oči zakolutaju ;) No sjećam se kako sam bio bucmasto dite, da sam se jednostavno izašavši iz kuće, skotrljao niz strme skaline, ali svejedno mojoj srići nije bilo kraja, naučio sam konačno izgovarati još zadnje slovo, koje sam odavno znao pročitati, pa je konačno Riba Ribi gRRRRizla taj nesRetni Rep… ;)))

Pozdrav svima, ovo sam ja... zapravo jedna od prvih fotografija na Sv. Ivanu Na Pučini... Godina je 1981., a meni su 2 ipo godine... Sidim na zidiću od jedinog vrta na otočiću... Iza mene su Crveni otok i Sv. Katarina, a valovi u pozadini su od malo jačeg poslijepodnevnog maestrala...