Ne sjećam se odlaska točno. Možda je i bolje tako, jer odlasci i rastanci su inače teški. A i premali sam bio da shvatim bit svega. Kasnije su mi objasnili. Ne sjećam se, dakle, trenutka, ali broda, kojim su nam preseljavali stvari i vremena tog dana, jako dobro. Nije toga bilo puno, ali tu je bio neki sobni i kuhinjski namještaj, i ono šta je za svakodnevnu upotrebu. E, taj namještaj je bio izdrživ. Nema ih danas kupiti više; ormari i kreveti od punog drveta, bez filozofiranja s piljevinom i falših stvari, koji danas silaze s tekućih vrpca i nakon par godina ih morate mijenjati. Ovo, kao da je bilo namijenjeno – za lanternu! Osobno sam nadgledao pakiranje igračaka.
Bilo je neko južno vrime, a po nas je došao brod "Sušac", koji je bio zadužen za popravke lanterni i ovakve situacije na lanternama sjevernog Jadrana. Taj drveni brod s dizalicom, star, tada 30-40 godina imao je i brata blizanca "Svilaju", koji je operirao po južnom Jadranu, a vjerovali ili ne – oba dva su i danas još u funkciji, i može ih se naći ponegdje uz obale naših gradova, na odmoru, prije odlaska na novi zadatak. No danas ih polako istiskuju suvremeni, brzi i moćni motorni brodovi, koji uz još jedan specijalizirani brod simboličnog imena "Svjetionik", mogu bilo gdje i bilo kad po bilo kojim uvjetima…
Na Sušcu sam se zatekao u brodskoj kuhinji, zapravo trpezariji, jer je premalo da se nazove restoranom, ali bio je tu jedan stol za nekoliko osoba, uz kojeg smo sjeli ja i majka. Pored stola je bio prozorčić, kroz kojeg je provirivao brodski kuhar-konobar u jednom, i pružao mi jabuke, koje sam brzo tamanio. Bio sam debeljuškast i nije mi bilo strano odbiti hranu. Južina je nezgodna kad ste na moru, pa se brod neprestano ljulja, a takvo vrijeme je idealna podloga za loše raspoloženje. Time je i moje bilo nikakvo, te sam putem bio vrlo nervozan. Tada još nisam navikao na valove. Raspoloženje mi je pokušalo popravit nekoliko mornara s broda, koji su mi uvalili nekakve novine da ih na glas čitam, što ih je očito jako zabavljalo.
Uto se prevalila čaša ispred mene, uslijed nekog velikog vala i ja sam se nekako prepao, jer se desilo dosta iznenada i pogledao vani. Približavali smo se nekom (za mene tada) većem otoku, jer je bio uistinu veći od Sv. Ivana na Pučini. Nisam imao pojma ni gdje smo ni šta ćemo tu, samo sam piljio u našu novu "rezidenciju". Ispred nas je bila borova šuma, iznad koje se izdizala kuća, a usred nje kula od lanterne… Pomislio sam; "di li smo to sad mi…"
Jugo nije bilo toliko jako da se nije moglo pristati, bilo je više; šta bi rekli pomorci "mrtvog mora", ili valova, koji su nastali inercijom od juga koje se smirilo, a prije toga je puhalo danima. Počelo je iskrcavanje na rivu i nošenje stvari uz 50 m nad morem visoku lanternu, počelo je penjanje uza stepenice, koje mi nikad poslije nisu sjele, počelo je i moje novo istraživanje, te neke od moji djetinjih avantura tamo…
E... ovako je izgledao odlazak... kad je nastala ova fotografija, ćaća nije mogao gledati unatrag, jer opraštanje od svjetionika je kao opraštanje od voljene osobe... nikada nije prestao pričati o Sv. Ivanu na Pučini...
|
