Pregled posta

Obitelj se već nekako navikla na svjetioničarski život. Ja sam pri ubijanju dosade koristio sve zanimljive predmete, koje sam našao u kući, kako bi se njima igrao. Ispred kuće je bio jedini vrt na otočiću. Gdje je god to bilo fizički moguće, u vrijeme kada su austrijski arhitekti i naši graditelji zidali svjetionike, sa sobom su donijeli malo zemlje s kopna, za nasuti u vrt, kako bi svjetioničari u trenucima oskudice mogli imati svježe povrće. Majka je znala često koristiti svoje vrijeme u vrtu. Ja sam za to vrijeme morao ostati u kući, naravno sam, ali igračke, gumeni brodići, pa čak i kutije od čajeva, činile su mi zadovoljstvo, a vrijeme su kratili velikom brzinom… Ispred svega je bila jedan plastični lavandin (=lavor) s vodom, koji je glumio bojno polje ili trkalište za zamišljene bojne brodove, glisere ili jedrilice. Sjećam se kako mi je bilo sasvim prirodno nasadit na sredinu lavandina neku šteriku (=svijeću voštanicu), koju bi skupio s police, a koja bi "glumila" lanternu. Jer, ne daj Bože da se neki od tih gomile brodica nasuka u tako "velikom" bazenu…
Nisam znao reć slovo "R", iako sam naučio čitati velika slova s 2 ipo godine, u nedostatku druge zabave. Tako da su svi naslovi starih novina, koje bi donio netko s kopna u prolazu, ili nove, kad bi se vratili iz Rovinja, bili na glas pročitani od "cirkuske atrakcije", zvane dite svjetioničara, koje, eto "već čita". Jedno jutro, dok sam piljio u neku slikovnicu, razmišljao sam samo o tom slovu, dok je majka nešto kopkala po vrtu. Nekako naglo sam se ustao iz kreveta i počeo vikati po kući: rrrrrrrrrr!!! Dotad ne bi "L" zamjenjivalo "R", već ovo drugo uopće nije postojalo. Umjesto dotadašnjeg ".iba .ibi g.ize .ep", sada je najednom nastalo "Rrrrrriba rrrrrribi grrrrize rrrrep!!!" Jadni roditelji, pa kad se toga sitim i meni se oči zakolutaju ;) No sjećam se kako sam bio bucmasto dite, da sam se jednostavno izašavši iz kuće, skotrljao niz strme skaline, ali svejedno mojoj srići nije bilo kraja, naučio sam konačno izgovarati još zadnje slovo, koje sam odavno znao pročitati, pa je konačno Riba Ribi gRRRRizla taj nesRetni Rep… ;)))

Pozdrav svima, ovo sam ja... zapravo jedna od prvih fotografija na Sv. Ivanu Na Pučini... Godina je 1981., a meni su 2 ipo godine... Sidim na zidiću od jedinog vrta na otočiću... Iza mene su Crveni otok i Sv. Katarina, a valovi u pozadini su od malo jačeg poslijepodnevnog maestrala...