Moram priznat da mi je uspon uz te skaline bilo nešto što mi je jako teško palo. Jednostavno, onako okrugli, nisam ima volje za penjanjem a da me neko ne nosi. Valjda loša navika iz vremena hodalice… Taj dan su se stvari nosile uzbrdo, pa se silazilo nizbrdo po još stvari i tako redom. Iskreno, nemam pojma koliko je to trajalo, samo znam da se sve moralo brzo iskrcat na rivu i smjestit u 20ak metara udaljen magazin, da slučajno koji val to sve skupa ne razbuca okolo… Magazin je nekad davno uklesan u stijeni, da zaštiti brodicu, koja se do tu na šinama vukla iz mora to ručno. Vremenom je podignuta dizalica, koja je olakšavala posao, no o njoj drugom prilikom…
Uglavnom, nisam se isprva snašao u toj gunguli; puno ljudi na jednom mjestu – nepoznato; suočavanje s činjenicom da ćemo živit negdi drugo – totalno nepoznato; nova lanterna – strah… Do na večer, brod je morao otići, jer jedno pravilo sam čak i kao tako malo dijete znao – niti jedan brod ne smije prenoćiti na lanterni, jer, gotovo je sigurno da jutro neće preživiti. Kladioničari bi danas dali omjer bar 1.30 da će mu se nešto dogodit. Sv. Andrija nije imao uvalicu niti lučicu, ma niti lukobran, koji će zaštititi barem brodicu, a kamoli veći brod. Jednostavno – golo, otvoreno more, sa svih strana…
Došao je sumrak i suočavanje s činjenicom; mi smo na totalno drugom kraju Jadrana - opasnijem, jugu izloženom, no daleko lipšem, nekako predobro da bi se moglo ovim ričima opisivat…
U stanu, goli zidovi, do pola piturani masnom piturom (=bojom), koja se inače koristi za pituravanje vrata, u boji "slonove kosti" - šta bi ćaća zna kazati (zapravo nekako svijetlo-žućkasta boja). Ti zidovi su na svakoj lanterni bili isti; tako sam znao sigurno da smo "doma". Na podu razbacane kartonske kutije. Sjeli smo za jednu oveću, koja nam je tu večer morala poslužiti kao stol za večeru. U tišini smo večerali u nepoznatoj kući, hladnih zidova, bez namještaja, koja je moje strahopoštovanje time samo povećavala u otvoreni strah od nepoznatog. Jedina utjeha su mi bili otac i majka, s nekakvim mladenačkim osmjehom na licu - jedini na ovome svitu, koji su to sve sa mnom prolazili. Tu večer nikada neću zaboravit; polu-tamna prostorija, s kartonskim kutijama na sredini; kuhinja je odmah do, a sobe su preko-puta velikog hodnika. To će biti naš dom kroz slijedećih par godina…
|
