"Nije svako dobro za dobro, niti je svako zlo za zlo…" – rekao je jednom davno neki stari filozof…
Bila je 1982. godina. Zahvaljujući rijetkim obiteljskim fotografijama iz tog vremena, lakše se sjetim nekih lipih trenutaka. Interesantno je to da se onih ružnih gotovo uopće ne sjećam. No, bilo je i toga. Na Sv. Ivanu, kao i na većini vanjskih Jadranskih svjetionika, radila su tri svjetioničara. Tada je jedino moj otac bio daleko od kuće, ova dvojica bili su Istrijani.
Iz samog početka nije sve baš bilo dobro. Otac i majka tada u najboljim dvadesetima, a ja, dijete od dvije i po godine, počeo sam pobolijevati i to vrlo često. Jako je teško kada se na lanterni netko razboli. Za takve i ostale nepredviđene situacije svjetioničari su išli na usavršavanje ili "kurs (=tečaj) za svjetioničare". U kući je morao biti pribor za prvu pomoć sa svime što je potrebno u slučaju velike nužde. Tako su se tu nalazili i antibiotici, injekcije, pribor za šivanje, zavoji i sl. stvari koje je mogao otključati i upotrijebiti isključivo upravitelj (=glavni svjetioničar; nekakav "šef" ostalima), uz konzultacije s doktorom na kopnu, koje su se obavljale putem radio-veze. Bilo je tih situacija, a glava je uvijek morala biti pribrana.
Te godine, često sam morao na kopno doktoru, klima mi, zbog čestih magli nije odgovarala, a i buka koju je stvarala sirena u to vrijeme, izluđivala je do granica izdržljivosti. Jednom je svirala dva i po dana bez prestanka…
Kad se poklopi to i neslaganje s kolegama, onda je to dobar razlog za napuštanje lanterne i premještaj na neko drugo, možda mirnije mjesto. Da, tko bi rekao – lanterna, a nemirno mjesto. A bilo je upravo to! Jednog dana, očev kolega otišao je u Rovinj, a nije se vratio u dogovoreno vrijeme, što je po pravilima svjetioničarske službe – znak za uzbunu. Alarmirala se kapetanija i pomorska policija. Policija ga je pronašla u nekoj lokalnoj birtiji – pijanog. Otac je odradio svoju i njegovu smjenu. Ponavljale su se slične stvari još par puta, što nikako nije bilo dobro, no ćaća se i dalje nije htio miješati… sve dok jednom skoro i on nije izgubio posao, jer je štitio kolegu, da čovjek ne ostane na ulici, zbog žene i djece… Tada su se ta dvojica Istrijana na lanterni toliko žestoko posvadili, da je izbila i tuča. Oca su zvali u Split, u središte firme, di je bilo saslušanje. Trebao je svjedočiti, a oba dva su ga navlačila na svoju stranu. Neugodnost i rizik zbog svega su bili preveliki, a i zdravlje od sina se pogoršavalo…
To je bio znak za dizanje sidra i odlazak sa Sv. Ivana, o čemu se ozbiljno razmišljalo već neko vrijeme…
Post je objavljen 23.04.2005. u 19:44 sati.