Onda je došao i taj dan… Ćaća je dobio obavijest da selimo na drugu lanternu. Nakon svega šta se u zadnje dvi godine izdogađalo, nekako je zvučalo pravedno da se maknemo odozgo. Lip je Rovinj, a Sv. Ivan na Pučini još i lipši, ali nije se više moglo, jednostavno nije… Nova lokacija je bio svjetionik na totalno drugom kraju Jadrana; s obzirom na okolnosti, možda ne najbolje, ali svakako najlipše rješenje, što smo shvatili tek godinama poslije, kad smo vidjeli kako je malo koja lanterna tako posebna kao Sv. Andrija, pored Dubrovnika.
Trebalo je uživati u ono još malo trenutaka, koji preostaju na Sv. Ivanu, našem prvom svjetioniku, prvoj neizvjesnosti, prvom izletu u nepoznato. I danas mi otac zna reći kako nikad i nigdi nije ulovio tako kvalitetne i dobre ribe, kao u podmorju Sv. Ivana na Pučini. Nekako mi je uvijek žao šta nisam bio malo stariji da sve detalje popišem, slikam, bolje i više zapamtim, iako sam za divno čudo, zapamtio podosta detalja iz tog vremena – no opet nije dovoljno….
…sjećam se kuće na kat, sa strmim stepenicama i dvije curice u susjedstvu, koje su mi tada pravile jedino društvo; kule uz kuću, koju je nadvisivala i mog vječitog straha od visine da se s ocem popnem gore. Sjetio sam se magazina i motornice pored kuće i dvorišta, zidića i malog vrta, pa slike moje majke, koja ga je obrađivala; zatim meteorološke stanice i oca, koji je svakodnevno nešto (tada meni nepoznato) vječito bilježio. Sjećam se puteljka od 20ak metara do malene rive, di sam se s kolutom oko sebe to lito kupao; dizalice i broda, vezanog uz rivu za lipog vrimena. Sjetih se sirene za maglu, koje sam se jako bojao, sjećam se i magle, ali mi zato sjećanje nije maglovito, jer se sjetih i toga kako mi je tamo bilo lipo…
Autor fotografije: Andrej Crcek
|
