Život na lanterni

Mnogi su pitali kako se na lanterni rješava problem struje, vode i sl… Ispod zgrade je iskopana cisterna, u kojoj je bila voda. Kišnica, slivala se niz oluke, uz kutove zgrade, pa se cidila kroz nekoliko vrsta sita. Na sredini dugog i velikog hodnika u prizemlju, nalazila se ručna pumpa; jedna od onih koje su danas već pomalo zaboravljene, a nažalost i na svjetionicima, jer su se u kuhinje uvele špine pod pritiskom, pa da eto bogati turisti dožive pravi robinzonski turizam, jer tko će nosat kantu vode kroz pola hodnika, pa kičmu bi polomili, jadni…
Karakterističan je bio zvuk te pumpe, na koju bi obisili kantu, dok bi se punila. Pumpa bi klopotala, a tonovi su se povisivali, kako je razina vode u kanti rasla. Na kraju bi nosili kantu do kuhinje, WC-a ili ako je bilo lito, u dvorištu bi napunili plastičnu kadu vodom, koja bi se tako vrlo brzo ugrijala…Vode za piće je bilo dovoljno, ali je ipak tribalo pazit na njenu potrošnju, da ne preraste granice dozvoljenog.
Struja… e, to je već bila jedna druga priča. Struju smo dobivali priko agregata. Ispod kuće je bila jedna mala betonska prostorija, u kojoj je bio smješten agregat. On se palio na večer i radio je oko dva sata. Jednostavno je bilo tako, svaku večer od 19.00 do 21.00 radio je agregat i bio je sasvim normalna zvučna kulisa uz ljetni sumrak… Sva aparatura na struju, morala je imati opciju na 12 i 220V, jer je i napon bio različit u vrijeme kad je radio i kada nije radio agregat za struju. Tako je bilo i s televizijom i radiom i svime što ide na struju. No velikih potrošača nismo smjeli imati. A zimi? Pa, grijali smo se na drva, suhih borova je uvijek bilo dovoljno…
Agregati su radili na naftu. A bačve s naftom su svjetioničari sami morali dovoziti malim brodom, kojeg su dizalicom dizali na rivu, da se ne razbije, kad se ne koristi. Jednom prilikom otac je do Sv. Andrije dovezao 8 bačava nafte i petrulja (=petrolej, koji se koristi u svjetlu ferala), težine svake bačve preko 200 kg, iako je brodica registrirana tek za 7-8 ljudi: Samo Božjom providnošću se ništa nije desilo, jer je poslužilo dobro vrijeme. Tek nekoliko cm je dijelilo rub brodice od površine mora. A na lanterni su samo dva svjetioničara te iste pune bačve dizalicom dizali na rivu i kotrljali u magazine, di su ih skladištili… Danas mi prolazi glavom, di je bila pamet onima koji su im to nalagali da rade?
Bilo je gušt nekad pumpat vodu iz gustirne (=bunar) i pit vodu koju sam doneseš, a i slušat lagano brujanje agregata, prije večeri, kad je jedina zabava bila ta crno-bila televizija, jer mi se nismo smatrali robinzonima, već ljudima, koji tu žive, dok ostali dođu i odu, a njima je već tad televizije bila puna kapa, a danas…


Struja se dobivala odavde...


A voda iz sličnih pumpi ovima ode...

Robinzonski turizam? Hm… dobra ideja za zaradit pare, zaista, pa i obnavljati svjetionike… ali način na koji se to radilo… Svjetionik, spomenik kulture, građen u 19. stoljeću… danas umisto namještaja, pa općenito interijera iz tog vrimena ima špine od rosfraja i suvremene sudopere u kuhinjama (bivših svjetioničara), umjesto starih kamenih sudopera, u koje su se donosile te kante s vodom… umisto sviće na petrulje na zidu, te eventualno struja ajde čisto povremeno, za hiću ako zatriba, na lanterni je i satelitska antena, te komoditet, kakvog imaju turisti i na kopnu u osrednje opremljenom apartmanu… Čemu naziv onda "robinzonski"? Čemu??? Ja da odem na planinu, ne bi nosio DVD sa sobom.


Nekad je to izgledalo ovako...


...a ovako danas... razlikuje li se na prvi pogled od najobičnijeg apartmana na kopnu?

Znaš ono, kad se ka dite veseliš litu iz razloga jer nema škole, praznici počinju. Pa se veseliš jer je puno više igre, druženja s prijateljima. Onda se veseliš jer dozriva voće, toliko voća, da se izguštaš za cilu godinu… Ja san se ovom zadnjem jedno vrime najviše veselio. Ma nije na lanterni bilo voća, kao šta je bilo povrća u vrtlu, ali bilo je nekih slučajnih voćaka, čije smo plodove znali ponekad ubrati.
S mamom sam često znao ići po otoku, jer je ona znala di se nalazi ta jedina pitoma smokva, odakle smo liti znali ponekad ubrat dvi-tri šake plodova. Uvik me upozoravala na mliko iz smokve, koje ne smin dirat rukom, pa trljat onda oči, tako da sam na to pazio. Zanima me baš je li ta smokva na Sv. Andriji i danas živa. Onda se sićam i jednog šipka, kojeg smo znali prid kraj lita posjetit i ubrat kojega, ali nije tada bio velik, pa niti nije bilo šipaka Bog zna koliko. Lako je na selu ubrat iz vrtla ili s njive, a i u gradu otić na pijacu, pa kupit voća, ali tamo je nama svako to stablo bilo interesantno, pa smo ga zato i čuvali.
Bile su kraj kuće i dvi murve; s južne strane crna murva (=zbog boje ploda), a sa sjeverne bila. O njima isto ima jedna priča, pa ću drugi put, ali stvarno, njih sam znao jesti dosta. Sinoć sam se sitija murve, kad sam jednu vidio u svom kvartu di živim, pa sam je probao, nakon toliko godina… naravno da okus ponekad može pobuditi jednako sjećanje kao i pogled, njuh ili zvuk…
Nevjerojatno, ali prije neki dan sitija san se i kapara. Vidija sam da rastu iz jednog zida, u Splitu, u Dioklecijanovoj palači. Kapare smo liti brali, pa ih konzervirali i skupo prodavali (i o njima drugi put).
Ali rogača je na Sv. Andriji bome bilo! A šta možeš s rogačima? Zdravi su (navodno), a niko neće da ih jede, svejedno, brali smo ih i poklanjali ljudima koji su ih "volili". Sićam se da sam dosta godina posli toga, sa sestrom iša u maškare, po harač, s kojim su dica (ako su uporna dovoljno) mogla dobro živit (lova, slatkiši i sl.) pa i koji tjedan. I otvori nama jedna baba i veli: evo dico, sačekajte i puf, puna kesa rogača! Pomislio sam – sve se vraća, sve se plaća ;) Ali sinoć, kad sam okusio onu murvu, zaželija san se i rogača i kapara… Ajde, bar će smokve skoro…

Nikad neću bit siguran je li na Sv. Andriji bija ikad neki tovar, ali pretpostavljam da je možda i bio, jer nije lako nosit stvari s male rive u podnožju otočića, sve do vrha di se nalazi kuća svjetioničara. No, kako nisu svi svjetionici niske i male hridi, nego ima i onih velikih, pače gorostasa, kao što su Sušac, Struga, Palagruža – tako je i teško tek tako bez nečega što olakšava transport, doći do vrha. A zamislite sad da uz to što se uspinjete uz neprohodnu i daleku strminu, morate nositi zalihe hrane, možda gomilu stvari, za mjesec, dva dana, plinske boce, (pa i namještaj, ako se svjetioničar seli). Koliko puta triba sić doli, popet se opet gori, i koliko stvari odjednom teglit… Mi smo to na Sv. Andriji rješavali na ruke. Iako je bilo par stotina skalina za prepješačit, nikome osim meni to nije bilo teško, jer je to bila i jedna vrsta rekreacije.
Na drugim lanternama to nije bio problem, jer je kuća bila obično odma uz rivu, ali zato su oni imali neke druge probleme… Ovo je doduše priča o nekom drugom svjetioniku, zapravo neobičnom njegovu stanovniku, koji je ušao u legendu zbog svojega djela.
Legenda je postao, jer se taj događaj do današnjih dana pripovijeda, a zbio se neposredno nakon izgradnje lanterne na Palagruži, 1876. godine. Donijeli su ljudi tovara, da im pomogne nositi stvari uz strme padine našeg najisturenijeg svjetionika, otoka, djelića hrvatskog kopna, točno na polovici Jadrana, između Hrvatske i Italije. Svjetionik je tada bio friško podignut, pa je tribalo dobrano zapet i naporno radit noseći sve ono šta svjetioničarima tamo triba. Palagruža je visoka 100 metara nad morem, ali put do vrha je jako, jako težak. Prvi test tovara je bio jako dobar, jer je beštija poslušno nosila gomilu tereta uzbrdo… i tako nekoliko puta… Kad je brod opet došao, morao je opet raditi; no ovaj put je bio jako nemiran, ali ipak je uspio poslušati i odglumiti tegalj. E slijedeći put, kad je vidio brod na obzoru, shvatio je šta ga čeka, pa je počeo bižat po otoku. Uhvatili su ga, zapravo namamili hranom i ovaj je opet nosio… Nakon toga su ga vezali, da ne pobjegne…
No, iako je sad prošlo još više vrimena od zadnjeg susreta tovara i ljudi s kopna, on nije zaboravio šta ga čeka kad naiđe brod. Osjetio je dolazak broda, te se počeo bacati, toliko divlje i ludo, da se istrgnuo s konopa i pobjegao. I ovaj put su ga lovili po otoku, no bezuspješno. Ipak, nakon dužeg naganjanja, tovar je stjeran u kut. S jedne strane su bili ljudi, koji su ga htjeli primiriti, utješiti ga, nahraniti i privolit da odradi posao zbog kojeg je tu; a s druge strane je bila strma litica ispod kojeg je bilo duboko i tamno-modro grotlo morskih dubina - za njega više nije bilo izlaza. No iako je životinja, a za njih znamo često reći kako nisu sposobni razumno odlučivati, već odluke donose zbog instinkta i potrebe za preživljavanjem; ovaj tovar je napravio iznimku – bacio se s litice…

Težak je život čovika i tovara...

Ljudi su ostali gledati u čudu, šta je beštija bila u stanju napravit i nisu mogli virovat. Priča, koja je u vrime kad san bija dite, došla i do mene, obišla je čitav Jadran, i dokazuje zapravo koliko je tovar zapravo sličan Dalmatincu; mukotrpno radi, trpi, dobar je u duši… a kad mu pukne film i kad tvrdoglavost priđe granicu razuma, radije će napravit dišpet (=inat) drugima, pa i na svoju štetu, nego poslušat. Ne virujem da to ima puno veze s onom teorijom, koju mi je neko na temelju te priče rekao da se tovar ka Dalmatinac radije ubio, nego da radi…. :)
Nakon toga mislim da duže vrimena na Palagruži nije bilo tovara. Friška je priča o jednom, kojeg je svjetioničarima poklonio prije par godina jedan biskup. Nazvali su ga Mercedes, jer je mogao odjednom potegnit do vrha kao kakav kvalitetniji kamiončić. Ali tovar, kao da je čuo za legendu o njegovom pretku, od prije sto i kusur godina. Tako je počeo i on bižat po otoku, no našli bi ga obično za uru-dvi. Jednom se šćućurio ispod neke stine s nogama dopola u moru. Ne da se čoviku (tovaru) nosit stvari i točka. Ma osjetio bi brod i prije nego bi se moga vidit, a on ga nikako nije moga vidit, nego je nekako predosjećao; kako – ko zna, samo je on zna šta ga čeka kad dođe brod…
Znam samo to da na Palagružu više nije doveden tovar, a ovome u spomen, ova priča i dalje kruži, a na otočiću Logorunu – kod Tribunja, na kojem doduše nije svjetionik, prije nekoliko godina nastao je prvi pravi rezervat tovara, gdje oni ne rade mukotrpno za hranu, nego se ljudi o njima brinu da očuvaju njihovu vrstu…

Tovari su danas otišli u zasluženu mirovinu; bolje štruca u ladu nego dvi u suncu ;)))

Nije prošlo dugo od toga, ozdravio jesam, ali nastali su novi problemi i saznao sam konačno da trebam još jednom u bolnicu. To mi je tako teško palo, jer ovaj put moram ostati ležati među drugim, meni nepoznatim ljudima, odvojen od roditelja, meni tada jedinog društva i jedinih ljudi koje sam zapravo doista poznavao. Došavši tamo, u staru dubrovačku bolnicu, ležao sam na dječjem odjelu s nekoliko djece različitog uzrasta. Težak šok mi je bio kad su roditelji morali otići bez mene na svjetionik. Ostao sam sam, a s prozora sam ih gledao kako mi mašu, ja na prvom katu bolnice, kroz rešetkaste prozore gledam u gusti park, u podnožju kojeg uzmiču oni, moji otac i mater. Cvrkut ptica to jutro nije označavao uobičajeno buđenje zore na lanterni, već bolan rastanak…Sada mi sve skupa izgleda smišno, ali doslovno tako sam to tada doživljavao, vrlo teško…
Ne znam koliko sam dosadio i osoblju bolnice i ostalim pacijentima svojim cendrenjem (ili njunjanjem kako su mi roditelji znali govoriti kad bi plakao), ali prestao sam i počeo sam razmišljati o tome zašto sam ja tu? Saznao sam ubrzo da moram na operaciju krajnika. Nisam imao pojma šta je to i kako ide, pa su mi rekli da će mi nešto vadit iz grla. Stavili su mi posudu za pljuvačku i krv na kantunal (=noćni ormarić) koju sam uvijek uvaljivao drugima, misleći kako me tada neće operirati. Netko od djece mi je rekao da će mi pilati glavu, pa je opet spajati, zašto sam u svojoj blesavoj dičijoj glavi zamislio da bi triba počet jesti papir, kako bi im otežao posao… Ne pitajte zašto, ni sam danas ne znam koji mi je bio ;)
Došao je dan operacije. Sićam se da su me na pokretnom stolu gurali do sale, i tu su u mene uperili reflektore. Usra sam se od straha i počeo se bacati po stolu. Bilo je od mene kus (=komad) diteta, pa su me držale 3-4 sestre i 1 doktor, dok mi je jedan stavio nekakvu, činilo mi se, telefonsku slušalicu na usta (kasnije sam saznao, anesteziolog). Nemam pojma za dalje, očito su dobro obavili posao. Sićam se samo da sam tu posudu s kantunala i dalje uvaljivao drugima, jer ja stvarno nisam imao šta za pljunit u nju.
Nakon nekoliko dana, provedenih u bolnici, napokon su moji došli po mene! Nikad neću zaboravit da mi je mater do 7. godine zabranjivala ist sladoled (osim u rijetkim slučajevima), jer je krivo shvatila doktora, koji je zapravo preporučio sladoled nakon operacije, ali eto, nitko to tad nije znao – pogotovo ja, jer bi inače već prigovorio.
Nažalost, nije to bio jedini put da sam s lanterne završavao u bolnici; no prvi put je najteže, pa se to tako i pamti. Jednom je doktor zbog silnih gluposti, koje su se provlačile kroz moje zdravlje, rekao mojoj majci; ili će se takve stvari i dalje nastavljat, ili će ga sve proći kroz pubertet. Srića, bilo je ovo drugo – nakon čega sam izaša i fizički i mentalno jači. Virujte, na svojoj koži sam se uvjerio i to provjereno, na čudesnim preokretima u tim situacijama, koja su mi se događala, prečesto da bi bilo slučajno; netko me Gore štitio, a i dalje se to nastavlja i hvala Mu zbog svega toga!

Nisam tija pisat o ovome prije, jer sam smatrao da ne ide pisat odma u glavu loše stvari. No, i takvih je bilo… i to ne jednom… nažalost… Koliko je teško živit na lanterni govore i situacije u kojima ti zatriba doktor, bilo preventivno, bilo, nedajBože, hitno. Takvih situacija bude i na to svjetioničari moraju biti spremni, a i posebno su obučavani za njih; nešto kao i spasioci na plažama, koji u trenutku moraju znati kako nekome spasiti glavu ili barem "sačuvati" pacijenta do dolaska doktora. Samo, na lanterni je teže, jer pomoć sporije dolazi, a svjetioničaru je u pitanju najčešće vlastito zdravlje ili zdravlje njegove obitelji.
Na svakom svjetioniku je bila radio-stanica, jedina veza sa svijetom, jer mobiteli su došli tek pred kraj devedesetih. Na kanalu 71 i 16 se vršila svakodnevna komunikacija s obalnom radio-postajom, a u slučaju nužde, bilo je tamo i 24-satno dežurstvo, koje je trebalo u trenutku reagirati.
Mislim da mi je bilo negdje oko 4 godine, kad je to počelo. Bio sam često boležljivo dijete; zbog mene su, između ostalog, roditelji i otišli iz Istre na južni Jadran, jer je gore bila nepodnošljiva vlaga i magla. Na Sv. Andriji stanje je bilo nešto bolje, ali znalo se prečesto događati da me uhvati neka visoka fibra (=temperatura). U službenoj kancelariji je bila i velika kutija prve pomoći, koju je mogao otvoriti samo upravitelj (=šef prisutnih svjetioničara na lanterni), a lijekove je koristio u suradnji s dežurnim liječnikom na kopnu, koji je na osnovu dojavljenih mu simptoma morao odrediti dijagnozu. To je bila uistinu dobro opremljena mala ljekarna sa svim nužnim za pravu prvu pomoć.
Tu večer sam bio vrlo nemiran i nisam mogao zaspati. Fibra je skočila na 38, pa 39… roditelji su dežurali kraj mene i mijenjali mi obloge od rakije i hladne vode, da mi skinu fibru. Plač i nekakav strah, uvukao mi se u nesigurne dječje kosti, a taj strah nosim i danas kad god ne mogu kontrolirati funkcije svog tijela, bilo zbog prehlade ili gripe, bilo zbog nečeg goreg… Konačno sam uspio nekako zaspati, no te snove nikada neću zaboraviti; to je bio delirij i slike nečeg nepoznatog, nečeg što nisam mogao vizualno spariti sve do trenutka kad sam gledao uprizorenje "Gospodara prstenova" i onih mutnih scena svjetova između ovog ovdje i onog tamo – nekakve boje i geometrijski likovi, bez ljudskih lica, sa strašnim glasovima, koji su me upozoravali, vječito upozoravali…
Probudio sam se, u znoju, mutnog pogleda; nosili su me… Brod je već došao na rivu, puhao je lagan burin i bilo je ledeno. Ugurali su me pod palubu službenog broda PLOVPUT-a, koji je došao po mene, jer je bio brži, veći i sigurniji od službenog čamca, kojeg smo imali. Fibra je skočila na 40, hitno smo išli u Dubrovnik… Ne sjećam se puta, da li nesvjestica, ili sam opet zaspao; ne znam. Stigli smo, čekala su nas kola hitne pomoći, otišli smo u bolnicu… dalje se ne sjećam…

Kad sve drugo istražiš, neizbježno je otkriti i onaj posljednji, najtajnovitiji i najlipši dio svjetionika; onaj, čiji pogled uliva strahopoštovanje – svjetioničarsku kulu. Naravno da tamo nisam smio ići sam, dapače, nisam imao nikakve primisli ni volje da se penjem uz te strme metalne stepenice u vrh, kojeg sam se nekako i bojao. Jedan dan ćaća je otiša čistit uređaj u svjetioničarskoj kuli ili tako nešto, a mene je tija ovaj put povest sa sobom. Došao sam do šufita u potkrovlju i noge su mi zablokirale – dalje ne ide. Nagovarao me, pokušavao na lip način, pa nije išlo. Ka dite kad ga nagovaraš kad mu se nešto ne sviđa, i ja sam udrija u plač. Nije bilo pomoći, no nakon nekog vrimena, oslobodio sam se dijela straha i sveo ga možda na 80% onog početnog ;) Nikad se nisam u potpunosti oslobodio straha od visine, pa čak ni danas; to neki zovu fobijom, što u mom slučaju vjerojatno jest. Kad god se popnem na neki visoki objekt ili točku, s koje puca pogled strmo doli, ja umrem od straha. Kažu ljudi da se od fobije najlakše liči suočavanjem, što redovito i uporno činim (zadnji jači primjer je kad sam se popeo u toranj katedrale Sv. Stošije u Zadru), ali šta možeš, ne ide to tako lako…
Uglavnom, jednog dana sam odlučio popustit ćaćinu nagovaranju, pa moram priznat i mojoj znatiželji. Iz središta kuće izdizala se kvadratna kula, koja je pri vrhu prerastala u valjkasti cilindar, obložen staklom. Oko kule je bio balkon s visokom ogradom. S vrha kule se spuštao golem gromobran, koji je bio ukopan duboko u zemlju ispod kuće, jer je svjetionik nerijetko bio metom gromoglasnih munja.
Prvi puta me ćaća čvrsto držao za jednu ruku, dok sam se drugom grčevito pridržavao metalne ograde, dok smo se željeznim, crnim spiralnim stepenicama penjali prema vrhu. Oko mene je bio okrugli zid, na kojem su bila dva prozorčića, kroz koje sam mogao vidjeti beskrajno more.
Srce mi je lupalo sve jače, ma spustilo se u guzicu od straha, a grašci znoja su izbijali na čelo. Činilo se da to uspinjanje uz ne tako visoke skale, traje vječno. No, ipak, popeli smo se. Držao sam se stijenki kule, da ne propadnem u rupu, uz koju smo se popeli gore. Na sredini je bio uređaj sa satnim mehanizmom, kojem tada još nisam znao značenje, a na vrhu veliki spiralni kristali, koji su od malog plamička stvarali moćne farove, koji su bacali svjetlo na udaljenost od 24 nautičke milje, što je oko 45 km. Skupio sam još ono malo hrabrosti koju sam iscidija iz sebe i pogledao uokolo kroz prozore. Vidio sam veličanstven prizor… Čitav otočić i više od toga; crveni sumrak na zapadu, veličanstvena svjetla Dubrovnika na istoku, na jugu beskrajna pučina koja tone u tamu, a zvuk jata lastavica koje su najavljivale predvečerje, te miris ljetnog sutona… poželio sam najednom još jednu stvar; mogu li s ćaćom izaći na balkon? Jedva je čekao da mi tako nešto padne na pamet; sa nekim pobjedonosnim smješkom na licu pratio sam njegove korake. Otvorio je metalna vrata (nešto kao u podmornicama) od kule i tako što smo sagnuli glave, izišli smo vani. Ispod nas se sa sve 4 strane vidio krov kuće, a u dvorištu je bila mater sa malom sestrom, kojima sam ovaj put s osmjehom na licu, mahnuo odozgo, s najvišeg vrha Sv. Andrije…



Autor fotografija: Andrej Crcek