Nisam tija pisat o ovome prije, jer sam smatrao da ne ide pisat odma u glavu loše stvari. No, i takvih je bilo… i to ne jednom… nažalost… Koliko je teško živit na lanterni govore i situacije u kojima ti zatriba doktor, bilo preventivno, bilo, nedajBože, hitno. Takvih situacija bude i na to svjetioničari moraju biti spremni, a i posebno su obučavani za njih; nešto kao i spasioci na plažama, koji u trenutku moraju znati kako nekome spasiti glavu ili barem "sačuvati" pacijenta do dolaska doktora. Samo, na lanterni je teže, jer pomoć sporije dolazi, a svjetioničaru je u pitanju najčešće vlastito zdravlje ili zdravlje njegove obitelji.
Na svakom svjetioniku je bila radio-stanica, jedina veza sa svijetom, jer mobiteli su došli tek pred kraj devedesetih. Na kanalu 71 i 16 se vršila svakodnevna komunikacija s obalnom radio-postajom, a u slučaju nužde, bilo je tamo i 24-satno dežurstvo, koje je trebalo u trenutku reagirati.
Mislim da mi je bilo negdje oko 4 godine, kad je to počelo. Bio sam često boležljivo dijete; zbog mene su, između ostalog, roditelji i otišli iz Istre na južni Jadran, jer je gore bila nepodnošljiva vlaga i magla. Na Sv. Andriji stanje je bilo nešto bolje, ali znalo se prečesto događati da me uhvati neka visoka fibra (=temperatura). U službenoj kancelariji je bila i velika kutija prve pomoći, koju je mogao otvoriti samo upravitelj (=šef prisutnih svjetioničara na lanterni), a lijekove je koristio u suradnji s dežurnim liječnikom na kopnu, koji je na osnovu dojavljenih mu simptoma morao odrediti dijagnozu. To je bila uistinu dobro opremljena mala ljekarna sa svim nužnim za pravu prvu pomoć.
Tu večer sam bio vrlo nemiran i nisam mogao zaspati. Fibra je skočila na 38, pa 39… roditelji su dežurali kraj mene i mijenjali mi obloge od rakije i hladne vode, da mi skinu fibru. Plač i nekakav strah, uvukao mi se u nesigurne dječje kosti, a taj strah nosim i danas kad god ne mogu kontrolirati funkcije svog tijela, bilo zbog prehlade ili gripe, bilo zbog nečeg goreg… Konačno sam uspio nekako zaspati, no te snove nikada neću zaboraviti; to je bio delirij i slike nečeg nepoznatog, nečeg što nisam mogao vizualno spariti sve do trenutka kad sam gledao uprizorenje "Gospodara prstenova" i onih mutnih scena svjetova između ovog ovdje i onog tamo – nekakve boje i geometrijski likovi, bez ljudskih lica, sa strašnim glasovima, koji su me upozoravali, vječito upozoravali…
Probudio sam se, u znoju, mutnog pogleda; nosili su me… Brod je već došao na rivu, puhao je lagan burin i bilo je ledeno. Ugurali su me pod palubu službenog broda PLOVPUT-a, koji je došao po mene, jer je bio brži, veći i sigurniji od službenog čamca, kojeg smo imali. Fibra je skočila na 40, hitno smo išli u Dubrovnik… Ne sjećam se puta, da li nesvjestica, ili sam opet zaspao; ne znam. Stigli smo, čekala su nas kola hitne pomoći, otišli smo u bolnicu… dalje se ne sjećam…
