Nikad neću bit siguran je li na Sv. Andriji bija ikad neki tovar, ali pretpostavljam da je možda i bio, jer nije lako nosit stvari s male rive u podnožju otočića, sve do vrha di se nalazi kuća svjetioničara. No, kako nisu svi svjetionici niske i male hridi, nego ima i onih velikih, pače gorostasa, kao što su Sušac, Struga, Palagruža – tako je i teško tek tako bez nečega što olakšava transport, doći do vrha. A zamislite sad da uz to što se uspinjete uz neprohodnu i daleku strminu, morate nositi zalihe hrane, možda gomilu stvari, za mjesec, dva dana, plinske boce, (pa i namještaj, ako se svjetioničar seli). Koliko puta triba sić doli, popet se opet gori, i koliko stvari odjednom teglit… Mi smo to na Sv. Andriji rješavali na ruke. Iako je bilo par stotina skalina za prepješačit, nikome osim meni to nije bilo teško, jer je to bila i jedna vrsta rekreacije.
Na drugim lanternama to nije bio problem, jer je kuća bila obično odma uz rivu, ali zato su oni imali neke druge probleme… Ovo je doduše priča o nekom drugom svjetioniku, zapravo neobičnom njegovu stanovniku, koji je ušao u legendu zbog svojega djela.
Legenda je postao, jer se taj događaj do današnjih dana pripovijeda, a zbio se neposredno nakon izgradnje lanterne na Palagruži, 1876. godine. Donijeli su ljudi tovara, da im pomogne nositi stvari uz strme padine našeg najisturenijeg svjetionika, otoka, djelića hrvatskog kopna, točno na polovici Jadrana, između Hrvatske i Italije. Svjetionik je tada bio friško podignut, pa je tribalo dobrano zapet i naporno radit noseći sve ono šta svjetioničarima tamo triba. Palagruža je visoka 100 metara nad morem, ali put do vrha je jako, jako težak. Prvi test tovara je bio jako dobar, jer je beštija poslušno nosila gomilu tereta uzbrdo… i tako nekoliko puta… Kad je brod opet došao, morao je opet raditi; no ovaj put je bio jako nemiran, ali ipak je uspio poslušati i odglumiti tegalj. E slijedeći put, kad je vidio brod na obzoru, shvatio je šta ga čeka, pa je počeo bižat po otoku. Uhvatili su ga, zapravo namamili hranom i ovaj je opet nosio… Nakon toga su ga vezali, da ne pobjegne…
No, iako je sad prošlo još više vrimena od zadnjeg susreta tovara i ljudi s kopna, on nije zaboravio šta ga čeka kad naiđe brod. Osjetio je dolazak broda, te se počeo bacati, toliko divlje i ludo, da se istrgnuo s konopa i pobjegao. I ovaj put su ga lovili po otoku, no bezuspješno. Ipak, nakon dužeg naganjanja, tovar je stjeran u kut. S jedne strane su bili ljudi, koji su ga htjeli primiriti, utješiti ga, nahraniti i privolit da odradi posao zbog kojeg je tu; a s druge strane je bila strma litica ispod kojeg je bilo duboko i tamno-modro grotlo morskih dubina - za njega više nije bilo izlaza. No iako je životinja, a za njih znamo često reći kako nisu sposobni razumno odlučivati, već odluke donose zbog instinkta i potrebe za preživljavanjem; ovaj tovar je napravio iznimku – bacio se s litice…
Težak je život čovika i tovara...
Ljudi su ostali gledati u čudu, šta je beštija bila u stanju napravit i nisu mogli virovat. Priča, koja je u vrime kad san bija dite, došla i do mene, obišla je čitav Jadran, i dokazuje zapravo koliko je tovar zapravo sličan Dalmatincu; mukotrpno radi, trpi, dobar je u duši… a kad mu pukne film i kad tvrdoglavost priđe granicu razuma, radije će napravit dišpet (=inat) drugima, pa i na svoju štetu, nego poslušat. Ne virujem da to ima puno veze s onom teorijom, koju mi je neko na temelju te priče rekao da se tovar ka Dalmatinac radije ubio, nego da radi…. :)
Nakon toga mislim da duže vrimena na Palagruži nije bilo tovara. Friška je priča o jednom, kojeg je svjetioničarima poklonio prije par godina jedan biskup. Nazvali su ga Mercedes, jer je mogao odjednom potegnit do vrha kao kakav kvalitetniji kamiončić. Ali tovar, kao da je čuo za legendu o njegovom pretku, od prije sto i kusur godina. Tako je počeo i on bižat po otoku, no našli bi ga obično za uru-dvi. Jednom se šćućurio ispod neke stine s nogama dopola u moru. Ne da se čoviku (tovaru) nosit stvari i točka. Ma osjetio bi brod i prije nego bi se moga vidit, a on ga nikako nije moga vidit, nego je nekako predosjećao; kako – ko zna, samo je on zna šta ga čeka kad dođe brod…
Znam samo to da na Palagružu više nije doveden tovar, a ovome u spomen, ova priča i dalje kruži, a na otočiću Logorunu – kod Tribunja, na kojem doduše nije svjetionik, prije nekoliko godina nastao je prvi pravi rezervat tovara, gdje oni ne rade mukotrpno za hranu, nego se ljudi o njima brinu da očuvaju njihovu vrstu…
Tovari su danas otišli u zasluženu mirovinu; bolje štruca u ladu nego dvi u suncu ;)))
