Marketing
27 - Struja i voda
Mnogi su pitali kako se na lanterni rješava problem struje, vode i sl… Ispod zgrade je iskopana cisterna, u kojoj je bila voda. Kišnica, slivala se niz oluke, uz kutove zgrade, pa se cidila kroz nekoliko vrsta sita. Na sredini dugog i velikog hodnika u prizemlju, nalazila se ručna pumpa; jedna od onih koje su danas već pomalo zaboravljene, a nažalost i na svjetionicima, jer su se u kuhinje uvele špine pod pritiskom, pa da eto bogati turisti dožive pravi robinzonski turizam, jer tko će nosat kantu vode kroz pola hodnika, pa kičmu bi polomili, jadni…
Karakterističan je bio zvuk te pumpe, na koju bi obisili kantu, dok bi se punila. Pumpa bi klopotala, a tonovi su se povisivali, kako je razina vode u kanti rasla. Na kraju bi nosili kantu do kuhinje, WC-a ili ako je bilo lito, u dvorištu bi napunili plastičnu kadu vodom, koja bi se tako vrlo brzo ugrijala…Vode za piće je bilo dovoljno, ali je ipak tribalo pazit na njenu potrošnju, da ne preraste granice dozvoljenog.
Struja… e, to je već bila jedna druga priča. Struju smo dobivali priko agregata. Ispod kuće je bila jedna mala betonska prostorija, u kojoj je bio smješten agregat. On se palio na večer i radio je oko dva sata. Jednostavno je bilo tako, svaku večer od 19.00 do 21.00 radio je agregat i bio je sasvim normalna zvučna kulisa uz ljetni sumrak… Sva aparatura na struju, morala je imati opciju na 12 i 220V, jer je i napon bio različit u vrijeme kad je radio i kada nije radio agregat za struju. Tako je bilo i s televizijom i radiom i svime što ide na struju. No velikih potrošača nismo smjeli imati. A zimi? Pa, grijali smo se na drva, suhih borova je uvijek bilo dovoljno…
Agregati su radili na naftu. A bačve s naftom su svjetioničari sami morali dovoziti malim brodom, kojeg su dizalicom dizali na rivu, da se ne razbije, kad se ne koristi. Jednom prilikom otac je do Sv. Andrije dovezao 8 bačava nafte i petrulja (=petrolej, koji se koristi u svjetlu ferala), težine svake bačve preko 200 kg, iako je brodica registrirana tek za 7-8 ljudi: Samo Božjom providnošću se ništa nije desilo, jer je poslužilo dobro vrijeme. Tek nekoliko cm je dijelilo rub brodice od površine mora. A na lanterni su samo dva svjetioničara te iste pune bačve dizalicom dizali na rivu i kotrljali u magazine, di su ih skladištili… Danas mi prolazi glavom, di je bila pamet onima koji su im to nalagali da rade?
Bilo je gušt nekad pumpat vodu iz gustirne (=bunar) i pit vodu koju sam doneseš, a i slušat lagano brujanje agregata, prije večeri, kad je jedina zabava bila ta crno-bila televizija, jer mi se nismo smatrali robinzonima, već ljudima, koji tu žive, dok ostali dođu i odu, a njima je već tad televizije bila puna kapa, a danas…
Struja se dobivala odavde...
A voda iz sličnih pumpi ovima ode...
Robinzonski turizam? Hm… dobra ideja za zaradit pare, zaista, pa i obnavljati svjetionike… ali način na koji se to radilo… Svjetionik, spomenik kulture, građen u 19. stoljeću… danas umisto namještaja, pa općenito interijera iz tog vrimena ima špine od rosfraja i suvremene sudopere u kuhinjama (bivših svjetioničara), umjesto starih kamenih sudopera, u koje su se donosile te kante s vodom… umisto sviće na petrulje na zidu, te eventualno struja ajde čisto povremeno, za hiću ako zatriba, na lanterni je i satelitska antena, te komoditet, kakvog imaju turisti i na kopnu u osrednje opremljenom apartmanu… Čemu naziv onda "robinzonski"? Čemu??? Ja da odem na planinu, ne bi nosio DVD sa sobom.
Nekad je to izgledalo ovako...
...a ovako danas... razlikuje li se na prvi pogled od najobičnijeg apartmana na kopnu?
Karakterističan je bio zvuk te pumpe, na koju bi obisili kantu, dok bi se punila. Pumpa bi klopotala, a tonovi su se povisivali, kako je razina vode u kanti rasla. Na kraju bi nosili kantu do kuhinje, WC-a ili ako je bilo lito, u dvorištu bi napunili plastičnu kadu vodom, koja bi se tako vrlo brzo ugrijala…Vode za piće je bilo dovoljno, ali je ipak tribalo pazit na njenu potrošnju, da ne preraste granice dozvoljenog.
Struja… e, to je već bila jedna druga priča. Struju smo dobivali priko agregata. Ispod kuće je bila jedna mala betonska prostorija, u kojoj je bio smješten agregat. On se palio na večer i radio je oko dva sata. Jednostavno je bilo tako, svaku večer od 19.00 do 21.00 radio je agregat i bio je sasvim normalna zvučna kulisa uz ljetni sumrak… Sva aparatura na struju, morala je imati opciju na 12 i 220V, jer je i napon bio različit u vrijeme kad je radio i kada nije radio agregat za struju. Tako je bilo i s televizijom i radiom i svime što ide na struju. No velikih potrošača nismo smjeli imati. A zimi? Pa, grijali smo se na drva, suhih borova je uvijek bilo dovoljno…
Agregati su radili na naftu. A bačve s naftom su svjetioničari sami morali dovoziti malim brodom, kojeg su dizalicom dizali na rivu, da se ne razbije, kad se ne koristi. Jednom prilikom otac je do Sv. Andrije dovezao 8 bačava nafte i petrulja (=petrolej, koji se koristi u svjetlu ferala), težine svake bačve preko 200 kg, iako je brodica registrirana tek za 7-8 ljudi: Samo Božjom providnošću se ništa nije desilo, jer je poslužilo dobro vrijeme. Tek nekoliko cm je dijelilo rub brodice od površine mora. A na lanterni su samo dva svjetioničara te iste pune bačve dizalicom dizali na rivu i kotrljali u magazine, di su ih skladištili… Danas mi prolazi glavom, di je bila pamet onima koji su im to nalagali da rade?
Bilo je gušt nekad pumpat vodu iz gustirne (=bunar) i pit vodu koju sam doneseš, a i slušat lagano brujanje agregata, prije večeri, kad je jedina zabava bila ta crno-bila televizija, jer mi se nismo smatrali robinzonima, već ljudima, koji tu žive, dok ostali dođu i odu, a njima je već tad televizije bila puna kapa, a danas…
Struja se dobivala odavde...
A voda iz sličnih pumpi ovima ode...
Robinzonski turizam? Hm… dobra ideja za zaradit pare, zaista, pa i obnavljati svjetionike… ali način na koji se to radilo… Svjetionik, spomenik kulture, građen u 19. stoljeću… danas umisto namještaja, pa općenito interijera iz tog vrimena ima špine od rosfraja i suvremene sudopere u kuhinjama (bivših svjetioničara), umjesto starih kamenih sudopera, u koje su se donosile te kante s vodom… umisto sviće na petrulje na zidu, te eventualno struja ajde čisto povremeno, za hiću ako zatriba, na lanterni je i satelitska antena, te komoditet, kakvog imaju turisti i na kopnu u osrednje opremljenom apartmanu… Čemu naziv onda "robinzonski"? Čemu??? Ja da odem na planinu, ne bi nosio DVD sa sobom.
Nekad je to izgledalo ovako...
...a ovako danas... razlikuje li se na prvi pogled od najobičnijeg apartmana na kopnu?
Post je objavljen 24.06.2005. u 17:36 sati.