Kad sve drugo istražiš, neizbježno je otkriti i onaj posljednji, najtajnovitiji i najlipši dio svjetionika; onaj, čiji pogled uliva strahopoštovanje – svjetioničarsku kulu. Naravno da tamo nisam smio ići sam, dapače, nisam imao nikakve primisli ni volje da se penjem uz te strme metalne stepenice u vrh, kojeg sam se nekako i bojao. Jedan dan ćaća je otiša čistit uređaj u svjetioničarskoj kuli ili tako nešto, a mene je tija ovaj put povest sa sobom. Došao sam do šufita u potkrovlju i noge su mi zablokirale – dalje ne ide. Nagovarao me, pokušavao na lip način, pa nije išlo. Ka dite kad ga nagovaraš kad mu se nešto ne sviđa, i ja sam udrija u plač. Nije bilo pomoći, no nakon nekog vrimena, oslobodio sam se dijela straha i sveo ga možda na 80% onog početnog ;) Nikad se nisam u potpunosti oslobodio straha od visine, pa čak ni danas; to neki zovu fobijom, što u mom slučaju vjerojatno jest. Kad god se popnem na neki visoki objekt ili točku, s koje puca pogled strmo doli, ja umrem od straha. Kažu ljudi da se od fobije najlakše liči suočavanjem, što redovito i uporno činim (zadnji jači primjer je kad sam se popeo u toranj katedrale Sv. Stošije u Zadru), ali šta možeš, ne ide to tako lako…
Uglavnom, jednog dana sam odlučio popustit ćaćinu nagovaranju, pa moram priznat i mojoj znatiželji. Iz središta kuće izdizala se kvadratna kula, koja je pri vrhu prerastala u valjkasti cilindar, obložen staklom. Oko kule je bio balkon s visokom ogradom. S vrha kule se spuštao golem gromobran, koji je bio ukopan duboko u zemlju ispod kuće, jer je svjetionik nerijetko bio metom gromoglasnih munja.
Prvi puta me ćaća čvrsto držao za jednu ruku, dok sam se drugom grčevito pridržavao metalne ograde, dok smo se željeznim, crnim spiralnim stepenicama penjali prema vrhu. Oko mene je bio okrugli zid, na kojem su bila dva prozorčića, kroz koje sam mogao vidjeti beskrajno more.
Srce mi je lupalo sve jače, ma spustilo se u guzicu od straha, a grašci znoja su izbijali na čelo. Činilo se da to uspinjanje uz ne tako visoke skale, traje vječno. No, ipak, popeli smo se. Držao sam se stijenki kule, da ne propadnem u rupu, uz koju smo se popeli gore. Na sredini je bio uređaj sa satnim mehanizmom, kojem tada još nisam znao značenje, a na vrhu veliki spiralni kristali, koji su od malog plamička stvarali moćne farove, koji su bacali svjetlo na udaljenost od 24 nautičke milje, što je oko 45 km. Skupio sam još ono malo hrabrosti koju sam iscidija iz sebe i pogledao uokolo kroz prozore. Vidio sam veličanstven prizor… Čitav otočić i više od toga; crveni sumrak na zapadu, veličanstvena svjetla Dubrovnika na istoku, na jugu beskrajna pučina koja tone u tamu, a zvuk jata lastavica koje su najavljivale predvečerje, te miris ljetnog sutona… poželio sam najednom još jednu stvar; mogu li s ćaćom izaći na balkon? Jedva je čekao da mi tako nešto padne na pamet; sa nekim pobjedonosnim smješkom na licu pratio sam njegove korake. Otvorio je metalna vrata (nešto kao u podmornicama) od kule i tako što smo sagnuli glave, izišli smo vani. Ispod nas se sa sve 4 strane vidio krov kuće, a u dvorištu je bila mater sa malom sestrom, kojima sam ovaj put s osmjehom na licu, mahnuo odozgo, s najvišeg vrha Sv. Andrije…
Autor fotografija: Andrej Crcek
