Marketing
17 - Beštije
Naravno da ima logike u tome kad predsjednik Mesić kaže kako na obalu triba vratit koze i ovce, jer tad će bit manje opožarenih površina. One pasu sve šta iz škrtog kamena nikne, pa tako ne dozvoljavaju travi da se stigne osušit, koja tako postaje gora od benzina, kad plane… Je, ima logike uzgajat stoku u priobalju; čak se i dobro isplati, a unatoč golemoj nezaposlenosti, gospodi Hrvatima se to ne da; pa za nas očito vridi ona: "Bolje štruca u 'ladu, nego dvi u suncu"!
Vridi ova pametna besida za svagdi osim za na mali otok, a za lanternu? Jeste li Vi poludili; kakve ovce i koze (uhvatili bi se za glavu svi imalo ekološki osviješteni)? E, pa bilo je i toga. Rekli su nam da su davno prije na Sv. Andriju lanternisti sebi znali dovest nekoliko ovaca i koza. To je, recimo i u redu za (u odnosu na Andriju) veći otok, poput Sušca ili neke di je lanterna tek jedna od građevina na otoku. No za ovaj svjetionik, svaka ovca i koza predstavlja narušavanje jedinstvenog ekološkog balansa, jer ako sve popasu, neće ništa ostat – lako je to tamo di se trava i grmlje mogu obnovit zbog veće površine, ovdje jednostavno to nije moguće. No, ipak, svjetioničar Miro je donio sa sobom nekoliko ovaca s Mljeta. Ovce su na otoku baš bile štetočine i nisu mogle dugo ostat. Naravno nije u osamdesetima bilo halabuke od "zelenih", kao što se to danas u medijima često viđa, nego od kapetana plovnog područja – alfe i omege za svjetioničare na njegovom "teritoriju" (akvatoriju, kojeg pokriva, odnosno nadzire), koji bi redovito išao u kontrolu svjetionika, svjetioničara i nadgledao rade li svoj posao.
Kokoši su bile već jedna druga priča; naime ako je na otočiću moglo opstat na tisuće galebova, moglo je i desetak kokoša, koje su svježim jajima uveliko doprinosile prehrani svjetioničara. Malo kad na Sv. Andriji nije bilo kokošiju. Naša bi se tu obično i jedan pivac (dogovorili bi se lako ko će ga dovest, jer nikada nema mista za dva – ako znate na šta mislim), koji bi bacija oko jel' sve pod kontrolom. Tu i tamo bi bilo pilića, šta bi mi bija poseban gušt gledat. Ćaća je kupija dvi hranilice; jednu za mekinje, drugu za vodu, pa bi se njih par okupilo oko nje, pijukalo i kljucalo… Izmet je uvik bija dobro doša za zagnojit vrt. Sićam se jedne "dostave" pivca i dvi kokoši, koje su morale prić put od priko 100 km da bi došle na lanternu. Neću niti pričat koji je to bija tramak (=tlaka) i koliko dugo kokoši nisu nosile jaja, dok se nisu oporavile…
Patke je donio jedan svjetioničar, koji je nešto kasnije doša. Bilo ih je svega par, ali narav im je agresivnija nego u kokoša, pa ih se zbog male dice na lanterni moralo nadzirat, tako da nisu dugo prebivale tamo…
Otac mi je rekao da su jednom za vrime rata donili nekog mačka, a sićam se i psa Linde na lanterni (jedna druga priča je vezana za Lindu), no vječiti izvor inspiracije bile su nam zelene mediteranske gušterice. Sićam se jednom kako smo ja i prijatelj (koji dolazi nešto kasnije na Sv. Andriju), jednom na ljetnoj žegi od oko 40 stupnjeva, nalili malo rakije u pijat i ostavili isprid rupe di se sakrio gušter. Jadan je, misleći da je voda, potegao dobro i čitavo popodne mlatarao repom i vrtio se po dvorištu, ali navečer mu je bilo dobro – pretpostavljam uz uobičajenu glavobolju. (Ljubitelji životinja, imajte milosti, bili smo dica; sad znam šta ne valja – to sigurno ne).
Sitija bi se valjda da je bila još koja beštija na lanterni, pa pretpostavljam da nije. Najvažnije od svega je da na Sv. Andriji nema zmija, tako da smo po tom pitanju bili prilično sigurni; ma kažem Vam, s ovim ili onim beštijama ili bez njih – to je Raj na Zemlji…
Autor fotografije: Andrej Crček
Vridi ova pametna besida za svagdi osim za na mali otok, a za lanternu? Jeste li Vi poludili; kakve ovce i koze (uhvatili bi se za glavu svi imalo ekološki osviješteni)? E, pa bilo je i toga. Rekli su nam da su davno prije na Sv. Andriju lanternisti sebi znali dovest nekoliko ovaca i koza. To je, recimo i u redu za (u odnosu na Andriju) veći otok, poput Sušca ili neke di je lanterna tek jedna od građevina na otoku. No za ovaj svjetionik, svaka ovca i koza predstavlja narušavanje jedinstvenog ekološkog balansa, jer ako sve popasu, neće ništa ostat – lako je to tamo di se trava i grmlje mogu obnovit zbog veće površine, ovdje jednostavno to nije moguće. No, ipak, svjetioničar Miro je donio sa sobom nekoliko ovaca s Mljeta. Ovce su na otoku baš bile štetočine i nisu mogle dugo ostat. Naravno nije u osamdesetima bilo halabuke od "zelenih", kao što se to danas u medijima često viđa, nego od kapetana plovnog područja – alfe i omege za svjetioničare na njegovom "teritoriju" (akvatoriju, kojeg pokriva, odnosno nadzire), koji bi redovito išao u kontrolu svjetionika, svjetioničara i nadgledao rade li svoj posao.
Kokoši su bile već jedna druga priča; naime ako je na otočiću moglo opstat na tisuće galebova, moglo je i desetak kokoša, koje su svježim jajima uveliko doprinosile prehrani svjetioničara. Malo kad na Sv. Andriji nije bilo kokošiju. Naša bi se tu obično i jedan pivac (dogovorili bi se lako ko će ga dovest, jer nikada nema mista za dva – ako znate na šta mislim), koji bi bacija oko jel' sve pod kontrolom. Tu i tamo bi bilo pilića, šta bi mi bija poseban gušt gledat. Ćaća je kupija dvi hranilice; jednu za mekinje, drugu za vodu, pa bi se njih par okupilo oko nje, pijukalo i kljucalo… Izmet je uvik bija dobro doša za zagnojit vrt. Sićam se jedne "dostave" pivca i dvi kokoši, koje su morale prić put od priko 100 km da bi došle na lanternu. Neću niti pričat koji je to bija tramak (=tlaka) i koliko dugo kokoši nisu nosile jaja, dok se nisu oporavile…
Patke je donio jedan svjetioničar, koji je nešto kasnije doša. Bilo ih je svega par, ali narav im je agresivnija nego u kokoša, pa ih se zbog male dice na lanterni moralo nadzirat, tako da nisu dugo prebivale tamo…
Otac mi je rekao da su jednom za vrime rata donili nekog mačka, a sićam se i psa Linde na lanterni (jedna druga priča je vezana za Lindu), no vječiti izvor inspiracije bile su nam zelene mediteranske gušterice. Sićam se jednom kako smo ja i prijatelj (koji dolazi nešto kasnije na Sv. Andriju), jednom na ljetnoj žegi od oko 40 stupnjeva, nalili malo rakije u pijat i ostavili isprid rupe di se sakrio gušter. Jadan je, misleći da je voda, potegao dobro i čitavo popodne mlatarao repom i vrtio se po dvorištu, ali navečer mu je bilo dobro – pretpostavljam uz uobičajenu glavobolju. (Ljubitelji životinja, imajte milosti, bili smo dica; sad znam šta ne valja – to sigurno ne).
Sitija bi se valjda da je bila još koja beštija na lanterni, pa pretpostavljam da nije. Najvažnije od svega je da na Sv. Andriji nema zmija, tako da smo po tom pitanju bili prilično sigurni; ma kažem Vam, s ovim ili onim beštijama ili bez njih – to je Raj na Zemlji…
Autor fotografije: Andrej Crček
Post je objavljen 19.05.2005. u 22:20 sati.