Marketing
20 - Sestrica
Teško je bilo naviknuti se na nekog novog u kući… Ma i nije – lažem, zapravo bilo je vrlo zanimljivo, samo dosta neobično. Ipak sam sve dotad bio jedinac, a sad imam malenu sestricu. Iako i sam dijete, ponekad me dopala uloga da sestru pričuvam, zapravo da je nadgledam, da ne bi pala s kauča, dok se igrala, di su je ćaća i mater redovito smještali između dva kušina (=jastuka), na sredinu, a ja bi joj dodavao nekakve gumene igračke.
E sad, sjećam se jedne nezgodne situacije; seka je sjedala i igrala se, a ja, kako mi odlazak u doktora nipošto nije bio stran, nisam smatrao ništa lošim da kažem "jeci aaaaaaa", s lego kockicom, koja je poslužila kao "žlica" od doktora. Znam samo da me mater uvatila i da se jadno dijete rasplakalo. Slijedeća scena je bila bacanje čitavog seta igračaka, koje bi djetetu mogle naštetiti, niz strmu liticu, u more, s jugozapadne strane otoka… Zapravo tek kasnije sam shvatio kako bezazlene dječje igre mogu završiti kobno, ako nisu pod nadzorom…
Jedno vrime sam jako bio ljut na roditelje, sestru i sve odgovornosti vezane uz to, ali eto, pružila mi se prilika da se i iskupim. Ostadoh u dnevnom boravku, igrajući se s autićima na podu, dok je sestra bila u svojoj ogradici ili na kauču (ne sjećam se više ni sam). Odjednom je nešto počelo gadno smrditi… Sjećam se da sam gledao često majku kako joj mijenja pelene, pa sam zaključio da bi trebao upravo to napraviti. No, vjerojatno znate kako bebino govno zna smrditi. A kako mi je bilo tek 5-5 ipo godina, tako sam pelenu uspješno "odvidao" (nije bilo pampersica i jednostavnih pelena po principu otkopčaj-zakopčaj-baci, već su se one prale, otkuhavale i tako čiste omotavale oko bebe) i s dva prsta nosio do wc-a. Problem je bio što smo mi bili na jednom kraju kuće, a wc na dijagonalno drugom kraju 30ak metara dugog hodnika. E sad prepuštam svima na maštu kako je izgledao taj hodnik nakon što sam, eto, pokušao pomoći…
Je, pohvalio sam se roditeljima da sam presvukao bebu, ali oni su to već i osjetili, na ulazu u kuću, uz grohotan smijeh, kad su shvatili da ovaj put šteta nije bila opasna po zdravlje, ali zato nos i želudac…
E sad, sjećam se jedne nezgodne situacije; seka je sjedala i igrala se, a ja, kako mi odlazak u doktora nipošto nije bio stran, nisam smatrao ništa lošim da kažem "jeci aaaaaaa", s lego kockicom, koja je poslužila kao "žlica" od doktora. Znam samo da me mater uvatila i da se jadno dijete rasplakalo. Slijedeća scena je bila bacanje čitavog seta igračaka, koje bi djetetu mogle naštetiti, niz strmu liticu, u more, s jugozapadne strane otoka… Zapravo tek kasnije sam shvatio kako bezazlene dječje igre mogu završiti kobno, ako nisu pod nadzorom…
Jedno vrime sam jako bio ljut na roditelje, sestru i sve odgovornosti vezane uz to, ali eto, pružila mi se prilika da se i iskupim. Ostadoh u dnevnom boravku, igrajući se s autićima na podu, dok je sestra bila u svojoj ogradici ili na kauču (ne sjećam se više ni sam). Odjednom je nešto počelo gadno smrditi… Sjećam se da sam gledao često majku kako joj mijenja pelene, pa sam zaključio da bi trebao upravo to napraviti. No, vjerojatno znate kako bebino govno zna smrditi. A kako mi je bilo tek 5-5 ipo godina, tako sam pelenu uspješno "odvidao" (nije bilo pampersica i jednostavnih pelena po principu otkopčaj-zakopčaj-baci, već su se one prale, otkuhavale i tako čiste omotavale oko bebe) i s dva prsta nosio do wc-a. Problem je bio što smo mi bili na jednom kraju kuće, a wc na dijagonalno drugom kraju 30ak metara dugog hodnika. E sad prepuštam svima na maštu kako je izgledao taj hodnik nakon što sam, eto, pokušao pomoći…
Je, pohvalio sam se roditeljima da sam presvukao bebu, ali oni su to već i osjetili, na ulazu u kuću, uz grohotan smijeh, kad su shvatili da ovaj put šteta nije bila opasna po zdravlje, ali zato nos i želudac…
Post je objavljen 27.05.2005. u 17:37 sati.