Bio je tu i još jedan svjetioničar. Njega su svi znali zafrkavati (kako sam kasnije povezao), zbog ne baš tihih intimnih susreta sa ženom, u sobama na katu kuće. Miro i Mare su se zvali, a imali su oni i sina, koji bi znao doći na lanternu s Mljeta, di su živili. Taj momak je bio nešto stariji od mene i znali smo se često igrati oko kuće. On je naravno bio češće u dodiru s vanjskim svijetom, nego ja, pa su mu i neke druge vrijednosti predstavljale ono bitnije u životu. Tako smo smislili ideju da kad kupujemo i prodajemo igračke, i sl. stvari, koristimo "lovu" od lovorovih listova, kojih smo znali nabrati jedan deblji plik, tako da stane u "novčanik". Zanimljivo je da sam za pojam "lova" i kasnije mislio da dolazi od skraćenog "lovorika" ;)
S njim sam se prvi put u toj kući popeo na kat kuće. Očekivao sam valjda više od toga, no sve je bilo približno isto kao i doli, samo malo finije. Tu je bio stan za upravitelja svjetionika (kasnije, kad je to otac postao, preselili smo se gore), i nekoliko većih soba. Ma sobe su imale pogled kakav samo možete zamislit. Kat niže, pogled su zaklanjali gusti i prastari borovi. A hodnik, koji se kao i doli proteže s jednog na drugi kraj kuće, ima velike prozore, kroz koje čitav dan ima sunca. Na dijelu di počinju vrata soba, je postavljen parket, preko kojeg se prostirao dugi crveni tepih…
Ne pamtim više tog momka, valjda zato jer je na lanterni, u momentu kada sam i ja bio – došao svega par puta, no svako društvo mi je bilo dobro u trenucima kad ga nisam imao uopće. Ali jedno je sigurno, poznavao je otok bolje od mene, jer je tu bio duže. Tako mi je pokazao i "pećinu", kako je zvao. "Pećina" je bila zapravo jedan bor, koji je svoju krošnju spustio i presavio do poda. To je bilo tako neobično i jedinstveno; naime, kad uđete unutra, tu jedva da dopire i tračak svjetlosti, a iglice, koje su se nataložile na krošnji, ni kiši nisu dopustile da uđe unutra. Stvarno se mogla zvati pećina. To je bilo njegovo skrovište, kakvo već dica imaju kad žele malo pobić od stvarnosti. I tu je skrivao neke stripove, koje mi je pokazivao, a i nakon što je taj momak otišao sa svjetionika, znao sam ispod gomile borovih iglica pronaći stare Zagorove i Komandant Mark-ove romane-stripove, koje sam onda s guštom čitao. Pećina je kasnije postala moje skrovište pa sam tu i sam znao skrivati stvari, koje nisam želio da niko pronađe, a bilo je naravno i njih…
Bilo je na svjetioniku i onih pravih pećina, u stijeni, ali ja do njih nikad nisam došao, jer su na vrlo opasnim i strmim mjestima, zato ćaća je. No, o tome neki drugi put…
