svilska

Onaj izvorni kod samoće kojeg si nehotice
Ulio u mene onog prvog proljeća
Još raste pod tvojom lozom za hlad

najsigurnije mjesto svijeta,
naš je.


Ona, ona i ja smo tamo, skoro do jučer
Bosim nogama dodirivale korjenje
Čudi me, nijedna od nas zaista
Nikad nije urasla.


Lišće je ove godine prerano požutjelo
I moje ruke po čvorovima
Sve više nalikuju na tvoje.
Ne skrivam ih.


Ostavio si mi nad uzglavljem
Zapakirane poklone za dozivanje sreće:
Vagu i krila, boje
i kalup iz kog sam nastala:
Još ih otvaram.

I držim obećanje
Dato onaj dan kad sam te
Prvi put prerasla:
Kad se igram,
ne skidam krunu od papira.

Čekaj,
Samo da ti šapnem
Dok vrijeme još stoji:

Ljudi postaju manji
Kada priznaju da se boje.


Tolika sam da nestajem.

«if you ever plan to motor west
travel my way, take the highway that's the best
get your kicks on the route sixty – six»*


Gas, mala!
Daš li ga i ovaj put na mjestu, gotova si, nestat će goriva, šlepat će te žuti kamioni, bankrotirat ćeš. Usrat ćeš si kraj vozačke karijere. Nema lera, nema stajanja, ni 1. ni 2. ni 3. brzine. Rikverc ne radi. Vooozi, Miško!



2. «ain't no use in jiving
what's the use of diving
strighten up and fly right
cool down baby don't you blow your top» *

Pogled na retrovizor. Nisam lijepa – lijepa sam. Ko ga jebe. Mlada sam. Još 30 godina mogu biti mlada i furati ravno. Poslije toga mirno krepati u nekom jarku, ali pri punoj brzini. (Hahah, to sigurno svi misle kad su mladi, (lijepi – nelijepi), a onda umiru od raka u 82, senilne stare nakupine proputovanih cesta). Nema veze, ionako se ne želim gledati u retrovizor. Dok vozim ne analiziram. Ogledala su blesav izum, pokazuju nas i ono što stoji iza nas, pokvareni, podmukli pokazivači, mame poglede na sebe i unatrag. Naizgled, mlada sam. Kad ne mogu odoljeti, imam i retro-perspektivu. Falabogu? Ma, falabogu, što drugo. Vozim dalje, ne okrećem se, sine. Nego, jesu li mi ovo stvarno bore, ili je to samo kad se nasmijem?


3. «been invited on dates
might have gone but what for?
Awfully different without you
Don't get around much anymore»


Ipak nešto nedostaje. Pritišćem papučicu gasa, ne polijećem. Na mojem koljenu (kao što bi prema ovakvim scenarijima trebalo biti) u nekom gro – planu pripisana je scena nečije ruke koja služi ideji da mjeri jačinu potiska koji povećava brzinu. Što sam ono jučer rekla? Sanc – tu – a – ry ? Tamo negdje ravno na kraju ceste. Brže! Gas! Vozi, mala!


(azurni naslonjač – pisaća mašina – vrijeme i drveni stol... U 82.)






*Nat King Cole "route 66"
*Natalie Cole: "strighten up and fly right"
*Daina Krall "don't get around much anymore"

Čekala sam večeras, tiha
Na prozorima slikala pastele
Na zidovima hladila dlanove
Na kalendaru precrtala datume

Voda je bila bistra i mirna
Položaj zvijezda postojan
Pred ulaznim vratima ucrtani
Smjerovi puta

Ali, nešto se događa
Krenulo je, osjećam:

Reći ću si kad prođe oko oluje:

"Hodala si tad po žici za aplauz publike
Iznad staklenog grada sklonog krhotinama
Sa svilenim kišobranom za igru ravnoteže
Lagana, blijeda, nijema , mirna
Nesvjesna tek niklog grča iščekivanja,
Sa instinktom svih malih životinjica."

Ne bojim se.

Ako se desi da te zavolim
Razuzdat ću divlje konje riječi
Tek tad ću
Bijela polja bojat u crveno

Ne znam da li se primjećuje
Neovisno o tebi
Uvijek sam znala svući
Sve svoje crne kapute
uniforme za posebne prilike
Za svadbe i sprovode

činili su me nevidljivom
svaki put
kad sam pso___a i pla___a.


Donirala sam ih Caritasu:)


Dokazivanje aksioma «nisam dijete»
Uporno me čini nesuvislom,
Muhe bez glave su tragikomična stvar,
A ja... ciljam erotiku:-)

(Iako mi smijeh uvijek ubija gracioznost)

Ne znam trebam li
sad biti sretna ili suprotno

Stvarno, da li je dobro
kad me zoveš "mala"?
Kao i sve ostalo,
S vremenom deminutivi
Izazivaju sumnju,
ako ne i teže bolesti.

Anyway,

Mislim da znam da kada
Staviš ruku na moje rame

To ne znači zagrljaj.

1. allegro moderato

Trebala sam davno ucrtati razmeđe kraja
Ono u što vjerujem, nedjeljivo je
Ne diram u tvoje prostore za lutanje
Niti onda kad ruše moje staze za bijeg


2. andante, cantabile



U samoću uranjam prije udaha
Svako jutro prije nego postanem
Ali noću osjećam dugo i tiho
Strpljivošću biljke u nadanju cvatu





Svijet ponekad u pastelu sivo plave melankolije dodaje kap po kap po kap crvene za bijes, za čežnju, strah, strast i smijeh, za interpretiranje pornografije na www.ljubav.com , ja ne smijem, ja ne mogu, ja moram, svjesna da ne poznam postupak kiretaže takvih pojava, gledam kroz sužen prostor između trepavica da umanjim važnost obojanih kontrapunktova i kontrast postaje manje značajan.






Ne ostavljaj za sobom podsjetnike
Svaki put vraćaju me na početak
Ali zato što Zakon kaže da se
Zakon šutnje ne smije kršiti
Stoti put ponavljam:
Ne poznam te
Ne poznaš me
Ne znam





Bojim se, odreći ćeš me se u nježnosti
Dok se trudim da ne progovorim
U grubu tkaninu pokrivača
Dvjema rukama utkivam svilu
Da prekrije suhu grubost istine
Kad u njih umotaš tijelo,
Sam

Na crvenom tepihu preslagujem puzzle
U rukama premećem samo svoj odraz:
Umorna sam.

Dok ono što govorim nije važnije
Od onog što govoriš
Dok postajem plošna kao
Bijeli zidovi tvog dnevnog boravka
Dok me prepoznaješ samo kad svoje
Tijelo čvrsto prilažem uz krevet
Dok ono bolje razumije
Jednostavnost cijele igre
Dok pokušavam natjerati
Veliku kazaljku sata da krene unatrag
Dok mala uporno stoji na mjestu
I podsjeća na mene
Dok moja toplina zagrijava
Moje vlastite dlanove

Dok se uči vidjeti
Istina se ne oprašta
To nije u njezinoj naravi.

U vrijeme kad se nudim:
Kad te opkoračim
Ne ostavljaj u meni plodno sjeme
Sve dok postoji opasnost
Da opet nikne kao ljubav.

Uporno uzaludno učim ispočetka:
Dok god ne postanem nova
Učit ću ostati nedovoljna.

Dragi M.
...

Noćas nisam pratila tramvaje.
Nevoljko, ali priznajem:
Odavno već želim nešto toplo.


Danas su ljudi na ulicama
U male žardinjere posadili drveće
Uplašila sam se što će se desiti
Kad naraste:
Korijeni znaju biti ogromni.

A na putu do stana sam postala nježna

I došavši,
dugo nisam palila svjetlo
Niti sam gledala na sat.
Sviđalo mi se misliti da ćeš biti tu


Pa ćeš mi reći da kad sam sretna
Jesam baš kao dijete
(tada me najviše voliš)
staviti glavu na moj trbuh
(to nije tijelo koje sad
dijelim sa ljubavnicima)
u sobi će zamirisati jug
i oprani stolnjaci sa terase za goste
smijat ću se kako izgovaraš
«courvoisier» i «madmoiselle»
a moja plava haljina na podu
postat će jezero.


Sviđalo mi se, ali
Kad te idući put sretnem,
Možemo se praviti da se ne poznamo.

Onu večer kad je susjeda S. M.
Na balkonu sa krizantemama
Pospremala sve svoje ptice u krletke
I zvuk tramvaja je postajao
Glasniji od njihova pjeva
Ja sam pokrivala lice rukama
(nikad ih nisam imala dovoljno)


Tada si palio i gasio svjetla:
«Igranje Boga čini Svijet plodnijim»
-govorio si sa visine
Oštra rezonancija tvog glasa
U meni je razarala cjelinu
Koja je činila zemlju i vodu istima


A ti si, baš kao čovjek
Zatvorio vrata da se ne čuje
(čula sam!)



Možda si me tad stvorio


Naučenu da strah uvijek
Nastaje na poznatim mjestima
Svako jutro budim se druga.

U našoj kući u uglovima
Skupljali su samoću još od davnine
Dali su mi je kad sam odlazila
Pažljivo zamotanu da se ne prepozna
Ili da se ne razbije
(Nisu naglasili)

Nosila sam je ulicom od naše kuće do svoje
Pod rukom, obgrljenu
(Tako se nose tajne i blago).

Zakapala sam je u svom dvorištu
Pod onim stablom jabuke koje
Cijele godine miriše na proljeće
(Bar sam tako znala kao dijete)
Pod korijenom, duboko
Kao staru igračku

Samo tako,
Bez primisli.

***

Vozila sam jučer što tiše
Cestu je nizbrdica kotrljala niz grad
S lijeve strane ugao zamućen u sjenu
Tamo je bila i kad sam stala
Stavila sam je na sjedište pored sebe

Tako.
Tu pripada.
Ništa drugo ne vrijedi.

Dok sjedim na stolu, mašem nogama. Nisam nervozna, to sam radila i dok sam imala 9, 12, 14... godina. Onda još nisam bila nervozna, bila sam tek u začetku sebe, a možda mi je mahanje nogama i urođeno.

Žvačem žvakaću, napuhujem balone, boli me q za sve. Sasvim sam bezvremenska danas, da mogu, naherila bih šešir, žvakala slamku (prirodnije je), pljucnula kroz zube. Vakuum.

Altruizam nije tjeranje maka na konac. Altruizam je dati svoj bubreg umirućem, posljednju koru kruha gladnom, nositi invalidno autistično dijete na 8. kat pješice. Altruizam ne podnosi minijature, ni velike riječi.

Altruizam NE ZNAČI prestati mahati nogama i žvakati žvakaću zato što to nekog nervira.

Empatija je ne zahtijevati isto od drugog. Neka žvače. Neka maše.

Ljubav je znati da drugi ne žive za tebe nego uz tebe.

Tako nekako je to i Lastan rekao. Poslije 70.-tih.

Pitam se, ako utrpam 4 žvakaće odjednom u usta, da li ću onda moći raditi veće balone, ili će me samo od toga zaboliti vilica?

Iskustvo.:)

Zadnjih dana vrijeme je teško.
Kad zamiriše na zimu, tražim više topline. Teško zaspim, teško se budim, vrtim se u krug. Previše sam sa sobom, predobro se poznajem. Prezimit ću, proći će. Ali preslagujem zadnjih dana nagomilane stvari, i čini mi se, još im nisam našla prikladno mjesto za odlaganje, ne znam zašto mi vremenom sitnice postaju sve dragocjenije... dolazi s godinama? Nekad mi se čini, godina sam u nekim prilikama skupila više nego što ih imam, ima nešto što me prisiljava da budem dijete da ne moram biti stara. Možda nasumično biram stvari koje vrijedi pospremiti na vitrinu u red primjeraka s kojih ću jednom sa zadovoljstvom brisati prašinu, ali otkad sam sama, ne bunim se puno protiv svojih odluka, prilično sam u konsenzusu da više ne treba u svemu tražiti logiku.
Moram priznati neke stvari. Ne zbog tebe, meni su važne. Ti ćeš se praviti da ih ne čuješ jer tebi ili nisu važne ili ne želiš da budu, ili misliš da je tako najbolje. Što možda i je, priznajem da si sa racionaliziranjem jači od mene, makar se trudim dobiti i tu diplomu.
Dakle, neke stvari nisam rekla. Reći ću ih da mirnije spavam, puna sam svega kao rijeka poslije 40 dana kiša, ako ne kažem, prelit će se, šteta bit će veća nego što bi trebala biti.

1. Ja sam sentimentalna krava.

2. Otjeraj me. Daj mig i ja pakujem koferčiće na drugu planetu

3. Čuvala sam jednu poruku u inboxu od proljeća. (ajde, tu sam se spametila, nemam je više)