svilska

Znam da

u četiri ujutro bude se ptice
moj šešir smijeha obješen na zidu
je klopka za jutarnje sunce
dlanovi postaju hladni

Kad
dinosaurasti oblaci
teško i tromo prevaljani
Preko gigantskog neba
razvuku sumrak u beskonačnost


Kad
šalica sinoćnje kave postaje patinasta
zrak u uglovima zgusnut u sjeni
mjesto na kojem jesam
prestane biti utočište

tamo gdje spavaš
sklupčavam se pod tvoje rame

šutim
dišem

a što da ti kažem, P
što su dani jasniji
sve bolje proizvodimo
najfinije magle

cijeli biznis za naivne

zgusnemo li ih
pretvorit će se u čahure
i tko zna što ćemo
razviti unutra

otpor na defetizam
snove o propuštenom
još iskrivljenih slika
100 mutacija sebe

(Istina je da kasnimo na vlakove, zaljubljujemo se u projekcije, tražimo utočište i krivimo druge. I još nije dovoljno, nitko nikad nije riječima proputovao svijet. Pomislim često, dužna sam si odvikavanje od otvaranja starih kutijica želja, razbolijevam se od prašine nataložene na njihovim rezbarenim poklopcima, a muzika koju zasviraju kad ih otvaram odavno nije ista:)

I sad tu ide priča
o pakiranju kofera
i ona o kupljenoj karti
i jedna o plavoj haljini
(neispričana)
i nekoliko imena

tek toliko,
da me prepoznaju

i režemo vrpcu za
pokretanje stroja
(onog za prizemne oblake)
a u petoljetnom planu
i onog za lebdenje.

(bio si u pravu,
Never could stand that dog:))

Kupih kartu za putovanje noću
Nešto je skuplja, ali vrijedi


Putuje se sporije
Da se ne probude
Jedva uspavana djeca
Da se ne remeti mir
Ljubavnika u kupeima
Da nitko ne pita
Što je u koferima

Putuje se tiše
Da misli nadjačaju
takt tračnica
Da se bude samiji
nego inače
Da budeš bliže

Onom koji je
ostao tamo.

Današnji dan bio je malkice drugačiji.
Nakon što sam zaključila da se previše bavim glupostima, odlučila sam se pozabaviti sobom: posložiti malo stvari, vidjeti gdje sam, odvojiti bitno od nebitnog... ma cijela filozofija egzistencije, za početnike u organizaciji i eksperte u snalaženju u kaosu.

Kao i uvijek, za početak sam odlučila da se skidam s neta. Napravila to, vrlo uspješno, punih 6 sati. Fakat, dugo nisam bila ovak odlučna ko danas:)) A za to vrijeme kopala po kompu za starim fileovima.. Recimo da sam slagala nešto kao folder koji bi mi na osnovu mojih izjava dao neki presjek proteklih 2 godine otkad je nastao BiG BooM u mojem životu, pa se ja našla lice u lice sama sa sobom.

Majketi, što sam sve zaključila. Ali nije poanta u tome da ja sad nešto zaključim, iz mog zaključka moglo bi se izvesti svašta što još ne bi imalo smisla prosječnom ljudskom organizmu. Zato ću vam navest samo par primjera, bitnih trenutaka i autospoznaja koji su utjecali na to da danas budem ovo što jesam, pa vi zaključujte.

1. Kad sjedeći na podu zdvojni nad svojim životom primjetite da vam tropske kornjače šeću po stanu, vrijeme je da se trgnete iz depresije;
2. Nakon tropskih kornjača prepustite se onome što do tada niste činili, ali bi baš mogli: pranje nečijih nogu za okladu i sexualna revolucija, dokaz da se sve uvijek može gledati sa smiješnije strane
3. vrijeme je relativan pojam: nakon otprilike 80 sati shvatite da je dan završio kad zaspite na kuhinjskom stolu , ali sa osmijehom na licu jer vam se na momenat učinilo da ste neuništivi
4. ljudi su dobri, ali još bolji kad postanu toliko zabavni da čak poželite i interakciju s njima, po mogućnosti u što luđoj situaciji: plate vam večeru i još nakon toga naprave 20 sklekova i odu doma ;)
5. totalni sam emocionalac: u stanju sam zaljubiti se u nekog u trenutku kad primjetim da je obukao majicu naopačke. I još uz to je to taj presudan momenat.
6. Nakon takvih spoznaja vrijeme a i mjesta postaju još relativniji. To se počinje odnosit od tog momenta i na ljude, te ja obrnem stvar naopačke: recimo da je tada NE postaje DA, a proporcionalno tome DA postaje NE, pa ti skuži što sam ja sa time htjela reći.. ma, još me nije pustilo, bojim se da se taj sustav već toliko ustalio da je postao proziran ko najfinije (oprano) staklo.
7. za nekoliko stvari sam natprosječno sposobna: kašnjenje (u širokom pojmu), uvjerenost da sam ja ipak u pravu (širina tu nije potrebna da bi stvar bila jasna), i totalno neracionaliziran optimizam («sve se bu to riješilo onak kak ja mislim da bude»)
8. ipak svi voze u suprotnom smjeru, a samo u vi u pravom ako ste sami u toj ulici postavljali znak: prevedeno na nešto razumljivije: ne postoji tektonski poremećaj vlastite svijesti, samo kolektivne :)) ajd, smilovat ću se: ma što rekli, hebemise, znam da moji postulati stoje taman da se svi na glavu postave, i za svaki, ali baš svaki imam argumente, ma koliko se činili nelogičnima
9. loše kuham, i kad mi se ne da oprat sudje stavljam ga na balkon
10. Odrasla sam jer se više ne bojim svojih staraca, i znaju da pušim. Samo ne i koliko :)

Znate kad ja najbolje funkcioniram? Kad ne spavam 2 noći za redom, popijem u vremenu od 48 sati 10 kava, napušim se cigareta da se osjećam ko da sam hodajuća reklama za antipušačku kampanju, otkrijem 6 puta dnevno smisao života i svaki ima smisla do onog idućeg, postavim si 100 zadataka sa logičnim pravilima po kojima se obavljaju i na svaki od tih zaboravim nakon što sam shvatila da su zadaci ok, ali da me ta pravila uglavnom ne zanimaju.
Jebeš pravila, moj život podnosi samo jedno: RANDOM (smiješite se, HT-ovci, ja još tvrdim da me random voli:) I nakon svega toga ja sam savršeno smirena i initially happy. Kužite vi to? Sad sam sasvim ozbiljna:))

Ali jedan "format c:" je ziherica:)))

Nemoj zatvoriti sva vrata
Možda ćeš poželjeti još koji put
Susresti me u nekoj novoj plavoj sobi
Kad priče postanu tihe i šapat jasan

Možda ćeš me poželjeti samu
Baš onda kad ću
Sa narodom mjesečara
Isprobavati nove seobe

Zbog tragova što sam ih tada
Pažljivo spremila u ruksak
Prije nego sam zaspala
Spremna za put

Mogla bih jednom usporiti korak

(desi se tako u nekim pričama,
susretnu se u igri slučajnosti
najuporniji tragači
prepoznaju se tek kad se jedan sjeti
da je prvi morao zaboraviti
da bi drugi mogao pamtiti)

Čudno je kako nam lica s godinama stare, a ona jezgra koju nosimo u sebi ostaje ista. Možda sam se trebala pomiriti s tim da se pretvaram u hrpetinu aseksualnog tkiva, da me ljudi koji me sreću nakon dugo vremena na ulici ponekad gledaju sažaljivo i misle ono patetično: «Kako vrijeme ide, a sjećam je se, bila je...»



Ali znam da ono što me svako jutro iznenadi u ogledalu nisam ja. Možda se netko može nositi sa time, ali tu mudrost još nisam otkrila. Svako jutro kad se probudim očekujem da ću u ogledalu vidjeti ono lice koje sad nose moje kćeri.



Bože, kako su još mlade, i kako se još bore, a izgubila sam ih odavno. Ne poznajem više njihove živote, gledam ih kako ponavljaju ponekad moje greške i na to ne mogu utjecati, stare neminovno kao što sam i ja starila cijelo ovo vrijeme i kao što već stare i njihova djeca.



No, hajde, bar sam postala ravnodušna na neke stvari. I na to što Stari već 15 godina spava u svojoj sobi sa vlastitim televizorom koji ustane uključen još dugo nakon što zaspi. Prestala sam se ljutiti na njega zbog toga, znači, ipak sam postala mudrija. Ili je to samo dokaz da i ja odumirem, njegova fizička lokacija u ovoj kući prestala je biti važna, znam da je tu negdje, samo mi se zbog njega više ne da lupati vratima. A već me godinama ni ne pita tko je zvao na telefon. Već godinama nitko onako i ne zove na telefon... makar, tko zna. Možda još netko i nazove. Iz penzionerskog doma, da kaže da su mi rezervirali mjesto, hahha. Ma malo morgen, ne mene.



Upisat ću ponovo fitness, možda još i danas, mislim da bih mogla malo do Gradske uprave, danas je domjenak, a još im nisam rekla sve što sam imala, niti dovoljno glasno. Budem kad budu jeli onaj prigoreni bečki sa pomfrijem, da malo teže prožvaču, dužna sam ima par dobrih glasnih monologa. A i D. je neki dan rekao da će biti tamo, nešto se angažirao oko predizborne kampanje, rekao je da ima vijesti direkt sa gornjih grana. Eh, D. Ni on više ne zove... tko zna da li je ikada našao onu narukvicu koju sam ostavila onu noć kod njega, pa već su godine prošle... a nismo, nismo puno drugačiji. Samo ljubavi prestaju biti toliko bitne. Neka, stvari sada imaju više smisla. Možda se to više i ne radi, ne znam do kada netko ima pravo na ljubav a da ne počne izgledati smiješno.



Jebeno, za neke stvari nisam bila, ali nisam znala prelaziti preko grižnje savjesti i priznati si to kad je bilo vrijeme. Bila sam loša mama, ali znam da bih bila bolji otac. I stari mi je to rekao, onda kad smo raspravljali Mirninu rastavu. On se boji da je pretvrdoglava, ja se bojim da previše liči na mene. A Stari me ipak volio takvu, ma koliko da me nekad prezirao, jer nisam održavala obećanja o mirnom životu i sliku nasmijane sexi domačice uz svoju novu «Gorenje» veš mašinu 1969. Ono što mu nikad neću priznati je da znam da je mogao biti sretniji sa nekom drugačijom, koja bi mu kuhala ručkove, odgajala djecu umjesto njega (djecu koja bi imala uspješne brakove, pjevala «Zvončiće» oko šarenih božićnih kuglica skup sa glasnim čoporima svoje djece i zadebljalim muževima). Neku koja bi mu prala kistove i divila mu se 35 godina i ostajala noću doma. Greška, Stari, nisam te mogla gledati drugačije nego čovjeka, samo sam bila ono što sam znala biti, ništa drugačije. Barem si imao novaca koje nisi morao sam zaraditi, i uzbuđenja a da se nisi morao pomicati dalje od fotelje, sama su ti dolazila. A i bio si im dobra mama, pogotovo Mirni, još te uvijek gleda razgoračenim očima kad se praviš mudar.



Starimo, Stari. Reći ću ti to kad se probudiš, ako ne budeš gunđao previše zbog Gradskog ureda danas i fitnessa. Nadam se da ne budeš, ionako znaš da ću otići, e sad, predaj se mirno i bez borbe i uštedi živciranje do iduće prilike, ili se pofajtaj i dokaži da još imaš snage za voditi ratove ruža.



Ma, dobro je, još se ne dam. Ko šljivi ogledala.:)