Znam da
u četiri ujutro bude se ptice
moj šešir smijeha obješen na zidu
je klopka za jutarnje sunce
dlanovi postaju hladni
Kad
dinosaurasti oblaci
teško i tromo prevaljani
Preko gigantskog neba
razvuku sumrak u beskonačnost
Kad
šalica sinoćnje kave postaje patinasta
zrak u uglovima zgusnut u sjeni
mjesto na kojem jesam
prestane biti utočište
tamo gdje spavaš
sklupčavam se pod tvoje rame
šutim
dišem
Post je objavljen 12.01.2005. u 01:16 sati.