Onaj izvorni kod samoće kojeg si nehotice
Ulio u mene onog prvog proljeća
Još raste pod tvojom lozom za hlad
najsigurnije mjesto svijeta,
naš je.
Ona, ona i ja smo tamo, skoro do jučer
Bosim nogama dodirivale korjenje
Čudi me, nijedna od nas zaista
Nikad nije urasla.
Lišće je ove godine prerano požutjelo
I moje ruke po čvorovima
Sve više nalikuju na tvoje.
Ne skrivam ih.
Ostavio si mi nad uzglavljem
Zapakirane poklone za dozivanje sreće:
Vagu i krila, boje
i kalup iz kog sam nastala:
Još ih otvaram.
I držim obećanje
Dato onaj dan kad sam te
Prvi put prerasla:
Kad se igram,
ne skidam krunu od papira.
Čekaj,
Samo da ti šapnem
Dok vrijeme još stoji:
Ljudi postaju manji
Kada priznaju da se boje.
Tolika sam da nestajem.
Post je objavljen 23.12.2004. u 03:10 sati.