|
Onaj izvorni kod samoće kojeg si nehotice
Ulio u mene onog prvog proljeća Još raste pod tvojom lozom za hlad najsigurnije mjesto svijeta, naš je. Ona, ona i ja smo tamo, skoro do jučer Bosim nogama dodirivale korjenje Čudi me, nijedna od nas zaista Nikad nije urasla. Lišće je ove godine prerano požutjelo I moje ruke po čvorovima Sve više nalikuju na tvoje. Ne skrivam ih. Ostavio si mi nad uzglavljem Zapakirane poklone za dozivanje sreće: Vagu i krila, boje i kalup iz kog sam nastala: Još ih otvaram. I držim obećanje Dato onaj dan kad sam te Prvi put prerasla: Kad se igram, ne skidam krunu od papira. Čekaj, Samo da ti šapnem Dok vrijeme još stoji: Ljudi postaju manji Kada priznaju da se boje. Tolika sam da nestajem. |