svilska

četvrtak, 23.12.2004.

podsjetnik

Onaj izvorni kod samoće kojeg si nehotice
Ulio u mene onog prvog proljeća
Još raste pod tvojom lozom za hlad

najsigurnije mjesto svijeta,
naš je.


Ona, ona i ja smo tamo, skoro do jučer
Bosim nogama dodirivale korjenje
Čudi me, nijedna od nas zaista
Nikad nije urasla.


Lišće je ove godine prerano požutjelo
I moje ruke po čvorovima
Sve više nalikuju na tvoje.
Ne skrivam ih.


Ostavio si mi nad uzglavljem
Zapakirane poklone za dozivanje sreće:
Vagu i krila, boje
i kalup iz kog sam nastala:
Još ih otvaram.

I držim obećanje
Dato onaj dan kad sam te
Prvi put prerasla:
Kad se igram,
ne skidam krunu od papira.

Čekaj,
Samo da ti šapnem
Dok vrijeme još stoji:

Ljudi postaju manji
Kada priznaju da se boje.


Tolika sam da nestajem.


- 03:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>