|
Na crvenom tepihu preslagujem puzzle
U rukama premećem samo svoj odraz: Umorna sam. Dok ono što govorim nije važnije Od onog što govoriš Dok postajem plošna kao Bijeli zidovi tvog dnevnog boravka Dok me prepoznaješ samo kad svoje Tijelo čvrsto prilažem uz krevet Dok ono bolje razumije Jednostavnost cijele igre Dok pokušavam natjerati Veliku kazaljku sata da krene unatrag Dok mala uporno stoji na mjestu I podsjeća na mene Dok moja toplina zagrijava Moje vlastite dlanove Dok se uči vidjeti Istina se ne oprašta To nije u njezinoj naravi. U vrijeme kad se nudim: Kad te opkoračim Ne ostavljaj u meni plodno sjeme Sve dok postoji opasnost Da opet nikne kao ljubav. Uporno uzaludno učim ispočetka: Dok god ne postanem nova Učit ću ostati nedovoljna. |