Na crvenom tepihu preslagujem puzzle
U rukama premećem samo svoj odraz:
Umorna sam.
Dok ono što govorim nije važnije
Od onog što govoriš
Dok postajem plošna kao
Bijeli zidovi tvog dnevnog boravka
Dok me prepoznaješ samo kad svoje
Tijelo čvrsto prilažem uz krevet
Dok ono bolje razumije
Jednostavnost cijele igre
Dok pokušavam natjerati
Veliku kazaljku sata da krene unatrag
Dok mala uporno stoji na mjestu
I podsjeća na mene
Dok moja toplina zagrijava
Moje vlastite dlanove
Dok se uči vidjeti
Istina se ne oprašta
To nije u njezinoj naravi.
U vrijeme kad se nudim:
Kad te opkoračim
Ne ostavljaj u meni plodno sjeme
Sve dok postoji opasnost
Da opet nikne kao ljubav.
Uporno uzaludno učim ispočetka:
Dok god ne postanem nova
Učit ću ostati nedovoljna.
Post je objavljen 11.12.2004. u 12:30 sati.