Baš sam se neki dan pozabavila mišlju kako što sam starija sve manje trebam, sve manje i manje trošim na sebe.
Prošli su oni dani kad sam sate provodila po trgovačkim centrima divljački peglajući kartice na dvanaesti par cipela, osmu ljetnu torbu, hlače, majice, ine kozmetike, čuda, a tada mi je sve to „trebalo“.
Bože, kad samo pomislim koliko sam novaca bacila u ništa, koliko sam samo sati provodila u zagušljivim kabinama pred izvitoperenim ogledalima na kojima sam ponekad izgledala top sama sebi, a ponekad kao tenk.
A koliko bih se tek puta vratila kući u depri jer shoping nije završio onako kako sam planirala, jer nisam kupila upravo ono što mi je „trebalo“ od garderobe, depra radi toga što nisam stala u odabrane hlače jer upravo te hlače su bile ono što sam cijeli život čekala.
Sad kad se svega toga sjetim smijeh me hvata jer sada u ovoj fazi života, u ovim godinama sada sasvim mi je dovoljno svega nekoliko pari hlača, kvalitetne tenisice, tu i tamo neka majica, suknja, poneka torba – kad čitam ovaj popis izgleda puno, ali ustvari je vrlo malo koliko mi je nekad prije „trebalo“.
Zaista iskreno, sve manje trošim na sebe tj. na garderobu.
Rekla bih da me ti izvanjski faktori više ne čine uopće sretnom, ne uveseljavaju me, jednostavno mi ne znače skoro pa ništa.
Čak više hodajući po gradu više niti ne primjećujem tko je što obukao niti kako tko izgleda a još manje znam što se nosi i što je moda ove jeseni.
Zanimljivo mi je to kako se mijenjamo kroz život, kako rastemo, sazrijevamo, mijenjamo prioritete.
Od nekadašnje histerije kad krenu popusti, vraćajući se doma s beskonačno mnogo vrećica prepunih šarenih krpica sada me hvata histerija kad uopće moram ući u neki trgovački centar, jer mi smeta rasvjeta, jer mi fali zraka, jer mi idu na živce svi oni ljudi, žiža i žamor. Smiješno, zar ne?
Po svim gore navedenim parametrima izgleda da lagano postajem čangrizava dama srednjih godina...
Svoje dragocjeno vrijeme sada trošim na periode biti sama sa sobom, novac tu i tamo potrošim na neku dobru i mudru knjigu, bocu kvalitetnog vina i ono što mi sada beskonačno
ispunjava dušu i čini me beskonačno sretnom je dobro društvo kvalitetnih ljudi, zdrava zajebancija i jednostavnost.
Jednostavnost i fluidnost u svim segmentima i smjerovima života.
