Što sam starija, rekla bih, moguće i kao da sam pametnija.
Možda ne pametnija, ali svakako mudrija.
Što sam starija sve više držim svoje privatne stvari za sebe, ne dijelim ih kao nekad s prijateljicama po kavama i ne raspredam o njima satima, ponekad i danima.
Ljubomorno ih čuvam za sebe iz vrlo jednostavnih razloga a to je da se ljudi, pa čak nažalost i dugogodišnji prijatelji često ne žele ili ne znaju radovati tuđoj sreći, tuđem uspjehu, tuđem napretku.
Nekad prije kad sam znala podijeliti svoj neki uspjeh s nekim često bih imala osjećaj sabotaže, osjećaj ne podrške, osjećaj da u mojoj trenutnoj sreći i uspjehu treba naći bar nekoliko problema i razloga za sumnju, za neuspjeh jer jedino je tako ispravno. Kako drugačije ako ne drvlje i kamenje?
Upravo iz tih razloga naučila sam držati jezik za zubima, jer u konačnici, moj život - moji izbori - moja stvar.
Uopće se više ne želim dovoditi u situacije da druge hranim svojom "nesrećom".
A kad bi već odabrala ljude oko sebe nečim hraniti, onda bi moj prvi izbor bio moja sreća jer ljudi se često ne mogu nositi sa sretnim ljudima kojima za širu javnost ide sve od ruke, sve onako kako si žele.
Ljude često izjeda tuđa ona prava iskrena sreća i nekako što sam starija to sve više primjećujem, više to zapažam.
Ponekad mi znaju frendice predbaciti da više ne dijelim svoje privatne stvari i kako više ne pričam o svojim problemima.
Znam da ih ne dijelim, u biti, više niti ne želim.
I uvijek imam isti odgovor a to je da; jednostavno imam dovoljno godina, iskustva i mozga da i sama znam što u određenim životnim prilikama trebam učiniti i realno ne trebam niti me zanimaju tuđa razmišljanja o mojim životnim potezima.
Također, ako i ponekad nisam sigurna u sebe, niti koji mi je sljedeći korak u životu najbolji ili se nađem na životnoj raskrsnici, tada se konzultiram s nekim tko je bio u sličnoj situaciji. Razgovaram s nekim tko je prošao iskustveno ono što mene čeka, jer od odgovora tipa: ja bi ovako ili ja bi onako ili pak ja to nikad ne bih tako - to jednostavno kod mene ne prolazi, kad sagledam, svi oni oko mene koji su upravo tako govorili, baš su napravili onako kako su se nekad kleli, kako oni nikad ne bi tako, dakle, pametnom dosta!
I naravno, treći moj odgovor kad me pitaju zašto ne pričam o svojim problemima je onaj impozantan odgovor koji često naočigled zamrzne lica.
Odgovor kojim odmah sugovorniku na vrlo očit način često dignem živce u sekundi je:
- Ja nemam problema! Živim krasan život, lijepo mi je i uživam! Volim svaki svoj dan i uživam u njemu!
Nije mi cilj nikome dizati živac, niti ikog nervirati, ali jednostavno kao što kažem upravo tako i mislim, zaista živim krasan život.
Probleme ne doživljavam kao probleme već kao život, da, malo si gore, malo si dolje, drugačije ne može.
Da si stalno gore ne bi bilo dobro, kao ni da si stalno dolje - isto tako ne valja, jedno bez drugog ne ide.
Ali i biti gore i biti dolje je stvar osobnog izbora i kuta gledanja na život i događanja u njemu.
Upravo tako, tiho živim svaki dan na način koji meni odgovara, veselim se svakom trenutku pa čak i svakom životnom događaju jer kako se kaže, nije svako zlo za zlo, shvatimo to jednom kad vrijeme prođe.
I dalje držim svoje sreće za sebe jer kako sam negdje pročitala i prisvojila si to kao nešto moje: sreća voli tišinu...
I toga se držim i tako živim, polako, iz dana u dan...
