Baš neki dan razmišljam kako mi je vrijeme napraviti generalku stana.
Prvo i osnovno pobacati suvišne i nepotrebne stvari što već u startu nije mala stvar obzirom da sam "sakupljač" i da mi ama baš svaka stvar "treba", ako ne sada - trebat će mi kao jednom, i da mi baš svaka sitnica nešto znači i vrlo mi se teško odvojiti od svih tih stvarčica, malih ili malo većih.
Međutim, kako je stvar sakupljanja izmakla kontroli vrijeme je za bolne rezove i bacanje, a kad se završi bacanje onda ide čišćenje, što isto nije mali zahvat, ali svakako puno manje bolan od bacanja.
Svaki sakupljač će me u potpunosti razumijeti što želim reći, jer svi smo mi sakupljači tako različiti a ustvari smo svi prokleto isti - sve nam treba ili sve će nam jednom trebati - izgovor samo kako se ne bi odvojili od suvišnih i nepotrebnih stvari.
Ovaj kamen mi je uspomena na ovo, a ova vrećica uspomena na ono - užas, jednom rječju.
Ali baš užas.
Gomilne potrebnih stvari, zakrcan prostor.
Također, istovremeno sam došla do zaključka da kako treba napraviti čistku u stanu, možda bi bilo dobro napraviti i generalku ljudi u svom okruženju.
Generalku života, kako bi ja rekla, pa ajde zašto ne, moguće možda ipak malo manje bolniji proces od odvajanja od mojih "svetih nepotrebnih stvari".
Kad i koliko vremena provodimo samo u mislila čega sveg toksičnog, lošeg i nezdravog se trebamo riješiti u svom životu.
Rekla bih vrlo malo ili skoro pa ništa, polazim od sebe, toleriram svašta, jedem tuđa govna ne znam zašto, tražim opravdanja za tuđe loše loše i nezdravo ponašanje i svašta nešto.
Zašto to radim?
Iskreno, odgovor ne znam niti sama, vjerojatno iz nekog glupog razloga samo meni poznatog, iz razloga što vrlo često nađem neko loše opravdanje dotične osobe koja je zla prema meni, i onda naravno, kome radim loše?
Nikome osim samoj sebi osjećajući se loše, iscrpljeno, jadno, nikako.
Jel mi to treba? Jel to ikom treba?
Naravno da ne.
Nekako spontano od 1.1.2022. počela sam raditi i generalku života, dobro mi ide, poneki ljudi oko mene samo nestaju iz mog života jer ja tako želim.
U tim trenucima rezova čak nemam niti nekog velikog sentimenta jer znam se zapitati, jesu li dotični imali sentimenta prema meni dok su me svjesno povrijeđivali svojim lažima i svjesnim podmetanjima noge gledajući iskuljučivo samo sebe i svoje interese?
Nisu.
Prema tome, što onda?
Jednostavno.
Jedino što želim je da pored sebe imam zdrave ljude, iskrene, otvorene i želim njegovati zdrave odnose u kojima smo jedni drugima prijatelji, podrška i pomoć, i ima takvih ljudi, svijet ih je prepun, to nije bajka, to je stvarno tako.
Ali, kako se kaže, u svakom žitu ima kukolja, pa tako i u odnosima ima kukuolja kojih se želim riješiti, polako i sistematski, bez puno riječi i bez puno objašnjavanja jer neki oko mene više nisu zaslužili niti moje dobar dan niti ikakava objašnjenja a kamoli oprost.
Želim napraviti generalku svog života, maknuti sve ono loše, sve ono nezdravo, sve ono toksično kako bih napravila jedno ugodno i toplo mjesto za sve one divne ljude koji još uvijek u sebi imaju onu osobinu čovječnosti, ljubavi, ljudskosti i empatije, a ima ih, znam da ih ima, svjedočim tome skoro svaki dan.
Jer koliko god ovo vrijeme u kojem trenutno živimo je vrlo ludo, turbulentno i često vrlo nezdravo, isto to vrijeme krije neke divne trenutke s divnim ljudima, e to želim - divne trenutke, prepune smijeha i lakoće postojanja s lakim i zdravim ljudima - a ima ih, ponavljam, stvarno ih ima....
