Svijet je postao jedno poprilično ludo mjesto.
Ne znam, možda je prije bio takav, ali ja to nisam primjećivala.
Ljudi su postali nenormalni, doduše, možda smo uvijek i nosili u sebi tu dozu nenormalnosti koja je sada silom prilike istjerana iz nas.
Nenormalnost koja je izašla na vidjelo u svim mogućim oblicima, likovima i bojama.
Nenormalnost koja je, kao ono nešto divlje i godinama uspavano u nama, sada se probudilo, podivljalo i više se ne može kontrolirati.
Divlje zvijeri i demoni.
Koliko god se trudim sama sa sobom vjerovati i živjeti misao da je svijet jedno predivno i ružičasto mjesto s tragovima sivila i ponekog crnila, vidim da mi je sve teže i teže vjerovati u to moje šarenilo.
Ponekad lagano i nesvjesno kapituliram pred nevidljivim neprijateljem, primjećujem, osluškujem, čujem, ali usprkos svemu i dalje se borim i dalje se ne dam, prkosim vremenu, vijestima, brojkama, temama - prkosim imaginarnom nametnom neprijatelju. Prkosim divljoj zvijeri.
I kako mi ide?
Ide, neki dan bolje, neki dan gore. Jedan dan lakše, jedan dan teže, kao i u svakoj osobnoj borbi, jer i ovo sada je ustvari jedna osobna borba gdje te nevidljivi neprijatelj bombardira na sve strane i na sve moguće poznate i nepoznate načine, često izravno, često podmuklo, često ispod pasa, a ponekad te cipelari dok si na podu, pa ono, ajde, nek se zna tko je jači.
Situacija je sve samo ne dobra.
Neki dan sretnem jednu poznanicu koju nisam vidjela već godinama. Obradovala sam joj se baš onako iskreno i od srca.
- Hej, kako si? što ima kod tebe? - veselo je upitam.
- Bok ti. Jesi li se cijepila? - upita ona.
- Pitala sam te kako si TI, što ima kod tebe u životu, zanimaš me TI, ne aktualna tema od koje ne možeš pobjeći, ne cjepivo. TI, samo isključivo TI! - odgovorih onako poprilično drsko.
Nastalo je trenutno razočaranje i na mojoj i na njenoj faci, nije se to moglo sakriti.
Njeno glupo pitanje i moja poprilična i direktna drskost je učinila svoje u hipu.
Naš susret je bio iznimno kratak, oficijalan, razgovor je vrlo brzo završio, na obostrano zadovoljstvo.
Meni se uopće ne priča a niti se sluša o aktualnoj temi, dapače, bježim od nje kao vrag od tamjana, a dotična je kao i svi manje više, svjesno ili nesvjesno željela je drviti upravo po tome - drviti po divljoj zvjeri ne znajući da je upravo na taj način još više hrani i daje joj neku nevidljivu moć.
Vrlo brzo smo se pozdravile.
Nastavila sam dalje svojim putem noseći svoje misli sa sobom, pretačući ih po tisućiti put sama sa sobom u svojoj glavi pitajući se po ne znam koji put; zar stvarno više ne znamo ni o čemu drugom pričati osim o covidu, osim o cjepivima, osim o problemima, osim o besparici, osim o težini života?
Zar stvarno nam se život sveo na to da stalno kukamo, plačemo, žalimo se i u da u ono još malo svjetla što je ostalo u svijetu stalno svjesno tražimo i gazimo u mrkli mrak.
Zar stvarno?
Hodajući tako dalje sama sa sobom i svojim mislima, odlučila sam da ću nastaviti lupati bahato i tvrdoglavo po svom i neću ,i ne želim pričati, i ne želim slušati o covidu, pa šta god tko mislio o tome - iskreno, jebe mi se.
Odlučila sam da uopće više ne želim znati tko se i kada i ako se ili nije cijepio, iskreno, zaboli me dupe.
Odlučila sam, usprkos svemu, da se i dalje želim se smijati, veseliti ljudima oko sebe, iskreno i toplo ih zagrliti i pitati ih kako su, ali kako su - onako iskreno jer me stvarno zanima kako su oni kao ljudi, kao bića koji imaju svoje živote i imaju emocije.
U ova divlja i luda vremena gdje poprilična masa ljudi "divlja" i pušta ono divlje iz sebe na površinu, svjesno ili nesvjesno, odlučila sam i dalje tražiti i vjerovati u ono šareno, veselo, u ono nešto dobro, u ono nešto svjetlo u nama, svjetlo u svijetu, i mnogi će reći da zabijam glavu u pijesak i bježim od problema, i neka misle, i to je sasvim ok.
Možda ovim stavom stvarno to i radim, možda stvarno bježim od problema, možda stvarno zabijam glavu u pijesak i možda sam i velika kukavica i neka sam - tako mi je bolje, i ovako mi je lakše izdržati život u ova divlja i ranjiva vremena.
A što je upravo sada jedino važno svakome od nas?
Mir.
Važan je osobni mir.
Važno je biti u miru sam sa samim sobom na bilo koji način, ali važan je mir i spokoj u duši.
