Eto, baš danas pričam s jednom poznanicom.
Razvedena, s malim djetetom, podstanarka, primanja ima takva kakva ima, alimentaciju prima kakvu prima (nie baš i neka). Uglavnom, sve do jedne stvari ide samo i isključivo preko njenih leđa, tate kao da i nema, ustvari kao da ne postoji.
I tako mi ćakulamo, jebi ga, teško joj je, sama je s djetetom - nije to lako ponekad, nije baš da pliva u lovi i kažem joj, u stilu, pa šta ne traži sudskim putem veću alimentaciju ukoliko za to ima osnove?
A ona meni, ni dva,ni tri, nego ovako.
- A ne znam, nije ti ni njemu lako, teško mu je (???), ima dobra primanja ali, znaš kako je to.... Pa šta ja znam, ima i on svojih problema i ta nova žena itd., itd., itd..
Majko mila, valjda da mi je tada pljusku zapalila bilo bi mi lakše nego da slušam ovakve riječi.
U času mi je munja prošla kroz glavu.
Pa mislim si, draga moja ti, bolje šuti jer ovo neće dobro završiti za tebe i tvoj tlak.
Žena me fakat navela na razmišljanje o tome kako bi neke ljude trebalo zaista dobro i pošteno napljuskati, ali ne zato što ih ne voliš, nego baš suprotno, zato što ih voliš i zato jer im želiš dobro, želiš im da se probude iz svog jebenog sna u kojem štede onog nekog drugog koji zanemaruje sve što bi trebao odraditi, i po zakonu i po moralu.
Mislim si ja tako putem, ženo moja svaka čast ako možeš biti tako cool na sve to i k tome još i njega sažaljevati jer ne da ne bih mogla već bih okrenula zemlju naopačke u tvojoj situaciji.
Često se pitam u takvim situacijama, zašto treba žaliti onu drugu stranu, u ovom slučaju njegovu?
Njemu je teško! Da i?
Pa šta da je njemu teško, briga me kako mu je. Ne zanima me kako mu je.
Tko tebe jebeno pita kako ti svaki mjesec živiš i koliko ti možeš i kako ti sama sve hendalš? On sigurno ne!
Pitaju li te ovi ako ne platiš tri rate struje kako si? Pita li te gazda ako ne platiš dvije stanarine kako si? Pita li te itko išta osim kad ćeš platiti struju, kad ćeš platiti stanarinu i sve druge stvari?
Svi znamo, ne platiš li struju ide opomena pa poslije iskopčanje, ne platiš li stanarinu, gazda će zatvoriti oči možda jedan mjesec i sačekati, ali drugi neće, a treći još i manje. A šta ćeš onda?
Pita li te on uopće da li ti je ta alimentacija koju dobivaš dovoljna? Treba li ti još nešto? Treba li djetetu nešto?
Ruku na srce, svi znamo koliki su troškovi oko djece - sve, ali ne mali.
Ma moš si misliti šta pita, sve je lud od pitanja i podpitanja i onda ga se još žali. Ma na osnovu čega treba nekog toliko žaliti jer tamo nekom, konkretno njemu - teško!
Želim reći, strašno me dira kad je netko tako indiferentan prema životu, kad nema onu iskru u sebi da se ponekad treba pokrenuti, kad nema onog nečeg u sebi što se zove - borim se za svoje mjesto pod suncem, jer zaista često je potrebno ono nešto pokrenuti, izazvati neku akciju koja će uroditi reakcijom.
Možda bih čak to nazvala i ne voljeti sebe jer ako voliš sebe onda ćeš sve učiniti da tebi bude u ovom životu lijepo, da ti bude ugodno i koliko toliko lakše.
A možda se i žena previše voli pa se ne želi upuštati u sva popratna sranja koja idu skupa s time jer uvijek ih bude, čim nekom ne ideš niz dlaku uvijek nastane kaos. Ali opet, radiš na svoju štetu i to ne baš malu.
Ali opet nekako mislim da treba, treba se izboriti za sebe, treba se znati izboriti za sebe na bilo koji način, pokušati lijepo pa kako završi.
Ma nije da mislim nego sam sigurna u to jer ako se sam ne izboriš za sebe i za svoje mjesto od suncem i u obitelji i na poslu i u društvu i svugdje, pitam se ja - a tko će drugi to učiniti umjesto tebe?
Nitko, ama baš nitko to neće učiniti, znam da je često lakše ići linijom manjeg otpora ali u konačnici gdje to vodi?
Nigdje, ama baš nigdje.
Nekad je taj put teži, ali dugoročno djelotvorniji i učinkovitiji, barem u mojoj glavi i mom životu...
