Eto, imam takvo radno mjesto da dosta često komuniciram s poslodavcima raznih profila. Kako sam sama po sebi poprilično elokventna često odradim onaj službeni dio i onda krenemo s pričom o poslovima, o tome tko traži kakav posao, kakvi se ljudi javljaju na razne natječaje i tako slične teme vezane uz zapošljavanje.
Bude to često, onako, jedna vrlo ugodna komunikacija, ali uvijek je nekako naglasak na tome kako bi svi mahom htjeli raditi a nikom se ustvari zapravo i neda raditi, kako nezaposleni uvjetuju sve i svašta, kako uvijek neka karika u dogovoru oko ponude posla tj. u pregovoru s onim koji traži posao - negdje pukne, a oni koji prihvate posao, kako kaže poslodavac, često se zna dogoditi da samo nestanu preko noći tj. sljedeći dan se uopće ne pojave na novom radnom mjestu.
Dakle, najčešće bude priča tipa - opleti po nezaposlenom!
A opet i ti neki nezaposleni pojedinci ponašaju se kao da su mahom doktori nauka, naravno, ne svi, ali da ima onih koji bi radili posao po mogućnosti od kuće i to iz fotelje, da ne rade ništa, a da im plaća svaki mjesec sjedne na tekući, bi, zaista ih ima, svjedočim tome gotovo svakodnevno. Iako, iskreno ja baš i ne kužim taj rezon oko prevelikog biranja poslova i oko prevelikog izvoljevanja oko plaće, jer ako si u gabuli skoro do nosa i ako ti režije svaki mjesec dolaze na naplatu a još k tome recimo imaš i poneki kredit (sačuvaj me bože - stambeni), i ukoliko još imaš i obitelj oko koje trebaš skrbiti - pitam se samo kako uz sve te prisutne rashode onda si netko daje taj luksuz da bira, da izvoljeva?
Ne razumijem, uvijek nekako gledam da niti jedan posao nije do kraja života, ipak su to neka ne tako davno prošla vremena, ali to danas skoro više i ne postoji, koji je danas posao do penzije? Niti jedan, a opet, gledajući s druge strane, nekako mi je logično da neki posao prihvatiš i radiš (pogotovo ako si nezaposlen), čisto da imaš priljev novca, jer bolje je i zaraditi i cca 3.000 kn i platiti režije, nego ne zaraditi ništa i još se uvaljivati u dodatne nerješive minuse. Pa ako s tim poslom nisi zadovoljan, ok, radiš ga dok ne nađeš neki drugi jer svaki je posao odskočna daska za neki drugi, za nešto drugo, nikad ne znaš koga ćeš negdje upoznati i koja informacija će doći do tebe - ali ok, to sam ja i neka moja razmišljanja koja naravno ne moraju biti niti ispravna, niti točna.
Naravno, da tu ne ubrajam ljude koji zaista žele raditi kako bi nešto zaradili i kako bi prehranili obitelj, na ljude koji idu čak ispod svake granice ljudskog dostojanstva i sve s jednim ciljem - kako bi radili i ponešto zaradili!
Međutim, ipak bih malo oplela po poslodavcima (zanemariti ću sada isplate plaća i sl.) - u biti, iznenađena sam bila na vlastitom primjeru.
Neki dan sam poslala popriličan broj mailova za neki posao, ništa bitno, a opet bitno. Radi se o mailu u kojem nudim nekakvu suradnju, dakle, vrlo fino i kulturno napisan mail te gramatički vrlo točan mail.
Smatram se dovoljno pismenom i kluturnom osobom koja je u stanju napisati pristojan dopis u kojem prezentiram kako sebe tako i svoj rad.
Poslala sam taj dopis na popriličan broj e-mail adresa i sad ja nekako kontam u glavi, ok, ili će proći, ili neće proći taj dopis, idem, i tako nemam šta izgubiti a mogu samo dobiti.
Ne znam, meni moja opća kultura nalaže da kad dobijem e-mail da na njega i odgovorim, pogotovo ako iz priče shvatim da nije šala već iz pročitanog proizlazi ozbiljnost i odgovornost dotične osobe.
Od svih poslanih mailova dobila sam samo jedan odgovor s pozitivnom reakcijom na moju ponudu, ali to je manje bitno u cijeloj priči. Bitno je to da od, ajmo ih tako nazvati u ovoj priči - poslodavaca nitko se nije udostoji odgovoriti na e-mail pa čak niti komentarom - hvala, ali zaista nismo zainteresirani! Ne zanima nas! Hvala na trudu ili bilo kako drugačije.
NItko!
Meni osobno je to bilo nekako prestrašno jer nije važno što je e-mail hladan medij i što se nikad nećemo upoznati, ali nekako stvar opće kulture je odgovoriti, na neku proizvedenu akciju - odreagirati pa makar i negativnim odgovorom, odbijanjem, ali zahvaliti se jer se netko trudio da bi mail sastavio i poslao (ponavljam - ja sam zaista manje bitna u ovoj priči).
Netko će sad reći - ma znaš koliko oni mailova dnevno dobijaju?
Nije bitno, zaista je nevažno koliko ih dobijaju - NEVAŽNO - ne odgovaranje i ignoriranje je čisto stvar njihove osobne (ne)kulture bez obzira na sve one titule i titulice ispred njihovih imena i odraz nepoštovanja, omalovažavanja osobe koja upućuje mail.
Svaka medalja ima i onu drugu stranu pa tako i ova.....
