Posljednjih godina često slušam rečenicu:
- Ajme kako je tebi dobro u životu, balgo tebi! Kako je tebi život krasan....
Najprije sam se duboko borila s tim riječima i svoje sugovornike pokušala uvjeriti da to baš i nije tako savršeno kako možda izgleda izvana, u biti, samo sam se borila s vjetrenjačama uzalud, naravno, jer što bih ja više argumentirala da cijeli tijek mog osebujnog života je ipak možda ponekad malo drugačiji nego kako se to čini izvana oni bi me redovito pobili svojim argumentima.
I tako sam odustala, ako tako misle neka tako i bude, neka tako misle, nek zavide, ja sama znam kako je meni, a oni neka se jedu iznutra kako je meni dobro.
I opet neki dan čujem ja famoznu rečenicu.
- Jebote što je tebi dobro u životu, ovakvu kraljicu ne srećem često!
A ja na to kao iz topa, kao da sam sjela na iglu.
- A čuj, ja sam si sama napravila da mi bude dobro.
S druge strane muk....
I onda si ja tako mislim.
Svi smo mi krojači vlastite sreće kao i vlastite nesreće, i ono što je ljudima često jako teško priznati da svi mi sami odabiremo životni put kojim ćemo ići.
Naravno, uvijek je lakše kriviti onog nekog drugog za naše boli, za naše neispunjene želje, za naša prevelika životna očekivanja, uvijek, ali baš uvijek svi su nam krivi osim nas samih, ali baš svi.
Teško je živjeti sa spoznajom da smo sami kreatori naših života i teško je prihvatiti krivicu da smo si sami krivi za neku bol u životu, za neku tugu, za nešto - ipak lakše je kriviti muža, roditelje, sustav, državu, susjeda ili ne znam već koga a nikako ustvari da shvatimo da smo si sami krivi.
Nitko nam nije kriv osim nas samih.
Uvijek kad se na našem životnom putu postavi neka prepreka, uvijek imamo mogućnost izbora samo je važno što ćemo izabrati i kako ćemo se znati nositi s onim što smo izabrali.
I nek mi nitko ne kaže da nema izbora, uvijek, ali baš uvijek izbor postoji, nema neizbora, ali opet taj izbor ovisi o nama samima. Fore oko toga neizbora ja odavno već ne pušim jer mi je to priča koja ne drži vodu.
Izbor postoji samo je bitno imamo li muda podvući crtu i reći ne, ne biram ovo, nego biram ono drugo što će biti bolje za mene.
Često se susrećem sa ženama koje su nezadovoljne u braku, nesretne i onda uvijek ista priča: možda jednom bude bolje...
Možda, da možda bude a možda i ne bude. A šta ako ne bude?
Često im kažem da kako misle da će biti bolje ako do sada (cca nekoliko godina) nije bilo to nešto bolje, ako se on ili ona nisu našli na pola puta, ako se karakterno ne slažu već godinama.
Kako će biti bolje?
Neće biti bolje, može biti samo još gore. Brutalno, ali istinito.
A opet, s druge strane, da ja čekam penziju da mi bude bolje s nekim. Sori kompa, imam samo ovaj jedan život i biram da si ga iskoristim maksimalno i da u njemu uživam i da budem turbo sretna, jer ja, kao i svi ostali to zaslužujemo.
Da li sama ili s nekim, sasvim nebitno, ali ja želim i biram sreću. I opet je tu stvar izbora.
Zaista je sve u životu stvar izbora i uvijek biram ono nešto dobro za mene, ono nešto što me ispunjava iznutra, ono nešto što me čini sretnom jer to je moj izbor, pa možda cijeli svijet mislio da je moj izbor krivi, na kraju, ma neka je krivi, ali je moj i ja odgovorno snosim posjedice svog izbora i nosim se s time apsolutno svaki dan, od kad otvorim oči pa dok ne legnem.
I ne treba kriviti nikog za posljedice svog izbora jer sami biramo i sami smo si krivi za situacije koje nam se događaju u životu, sve do jedne smo si sami nakačili na leđa svojim mislima, svojim riječima i svojim djelima.
Dakle, potrebno je samo prihvatiti činjenicu da smo si sami kreatori vlastitih života i naučiti se nositi s time, naučiti se djelovati upravo onako da nam je život sretan jer sve ono što svijetu daješ sve ti se vraća, prije ili kasnije ali to je zaista tako....
Od sjedenja i plakanja nad svojom gorkom sudbinom koja nas je zadesila nema ništa, od sjedenja skrštenih ruku - zaista nema ništa, ali od zasukavanja rukava i od suočavanja sa životnim izazovima i djelovanjem možeš imati jako, jako, jako puno, jer je to tako i ne može biti drugačije.
Problem kad se pojavi se ne rješava sam od sebe, ti si taj koji će se suočiti s njime i početi ga rješavati ili jednostavno zabiti glavu pijesak i čekati da prođe. Neće proći, on će i dalje biti tu, ali sada još veći i teži, ali opet je i ovo stvar izbora. Suočiti se i početi rješavati ga ili zabiti glavu u pijesak?
Stvarno, sve je stvar izbora i kako si sam napraviš u životu tako će ti i biti.
Opet izbor, zar ne?
