Često se pitam postoji i sudbina?
Živimo li po nekoj špranci, po nekoj šabloni koja nam je dodijeljena kada smo se rodili ili sami biramo svoje životne puteve?
A opet ako i sami biramo svoje puteve kako možemo znati da smo ih baš sami odabrali, kako da znamo da upravo taj kvazi naš izbor ustvari i nije naš izbor već samo neki dobro razrađeni scenarij koji nam je dodijeljen. Kako znati što je ustvari ispravno, što je točno? Kako znati postoji li uopće sloboda izbora u našim životima ili mi samo sanjamo da biramo.
Jesmo li samo marionete na koncima u nečijim rukama i živimo li u uvjerenjima neke lažne slobode izbora?
Sjećam se nekih svojih životnih odluka koje su bile baš onako pošteno čvrste i odlučne, neke za koje sam baš odlučila da ću ih sprovesti na neki svoj najbolji način i sve je kretalo upravo prema ostvarenju tog mog malog cilja, na kraju bi često ispao neki fijasko, stvari bi se odjebnom pomakle na neki krivi put i sve, ali baš sve bi krenulo onako kako ne treba. Situacije bi me udaljile od mog cilja više nego ikada.
Sada kada to sve gledam iz ovog kuta gledanja, sve je ustvari ispalo i dobro tako pomaknuto, ustvari, ispalo je najbolje moguće za mene, ali baš najbolje moguće, iako u tom trenutku nisam imala dovoljno povjerenja u život i dovoljno povjerenja u svemir da mu se samo prepustim već sam furala film po svom nekom scenariju...
Ali ne, život mi je namijenio tada sasvim drugi scenarij, neki sasvim drugi razvoj situacije koji mi nije bio ni u djeliću mozga da bi mogao biti upravo tako krivi onda, a sada shvaćam da je upravo taj neki baš pravi i najbolji....
Iz toga ispada, ja sam odlučila jedno i postupala sam po jednoj, nekoj svojoj špranci i bilo je savršeno, život mi je jednostavno dozvolio da ja igram igru kako meni paše, ali ne....
Glavni i zadnji udarac mi je ipak zadao upravo on, neka se zna tko je šef i tko je glavni u ovoj igri. Neka se zna tko postavlja pravila igre i tko odlučuje... I onda se stvarno zapitam, koliko mi uopće odlučujemo? Kolika nam je slobodna moć odlučivanja?
Neki dan sam pročitala neki članak u kojem se kaže da je najbolje djelovanje ustvari nedjelovanje.. I ima istine u svemu tome što je tamo napisano, ali tko ima samo toliko dovoljno povjerenja u svemir, toliko dovoljno povjerenja u život da mu se samo prepusti bez imalo sumnje....
Tko ima dovoljno snage vjerovati da nam se sve događa sa svrhom i razlogom i da sve što nam se dogodi je ono nešto najbolje za nas?
Malo je takvih ljudi koji tako žive i imaju takva vjerovanja ali baš iskreno takva vjerovanja.. Iako na kraju mislim da su oni s tim svojim uvjerenjima i u pravu jer i tako nam se životne kockice najčešće slažu onako kako mi baš ne bi htjeli i ne bi željeli a opet nam se slože bez da nas itko pita, sviđa li nam se to ili ne...
Samo se poslože a ti se kompa snalazi kako znaš i umiješ u novonastaloj najčešće usranoj situaciji....
Nekad su mi se događale situacije koje sam ja htjela pošto poto realizirati, ali baš onako, idem glavom kroz zid pa šta bude, i nije bilo ništa, jer koliko god se ja trudila, ma koliko god ja forsirala, od toga na kraju nije ispalo apsolutno ništa, do svog zamišljenog cilja nisam dolazila ma koliko ja bila mudra i uporna do boli...Ali opet život mi je opet namijenio neki drugi scenarij za mene, svidjelo se to meni ili ne, ali baš tako.... Neki drugi scenarij života....
I opet, sad kada sve to gledam sretna sam radi toga što se moji scenariji nisu ostvarili, jer tek sada kada sam se odmakla od cjelokupne situacije, tek sada vidim da to nikako, ali baš nikako ne bi bilo dobro za mene...
Završavam post s ponovnim pitanjem: koliko mi ustvari odlučujemo u našem životu?
Sve mi se čini da realno samo mislimo da odlučujemo nešto, ali ne, sve jto samo jedna igra i ovisi o tebi kako na nju gledaš...
Je li nedjelovanje ustvari najbolje djelovanje?
Jedan kineski filozof je jako lijepo objasnio tu tezu i potkrijepio je nekim životnim primjerima i koliko god ja više mislila i sprovodila tu njegovu misao u svom životu sve više dobivam potvrdu da to djeluje, da je to upravo tako....
Prema tome, čemu se onda zamarati pizdarijama i tako će biti onako kako treba da bude, živi - život, igraj - igru, prepusti se s punim povjerenjem životnoj rijeci i neka te nosi.....
Negdje će te već odnjeti.....
Jednom će već i tako doći kraj putovanja ......
