Ljetno doba je po meni blaženo ako ne po ničem onda barem po večernjem sjedenju na nekoj terasi uz hladno piće, dobro društvo i onako ugodnu i laganu ćakulu bez napetosti i bez stresa....
Tako ja svako toliko svoje tople večeri skratim sjedeći sa svojim prijateljicama na nekoj terasi kafića na našoj gradskoj špici, i bude sve uglavnom ugodno, lagano, kao što rekoh - bez stresa, ali može li išta proći bilo gdje i bilo kada bez stresa?
Može li proći jedan dan bez fucking stresa?
E pa ne može!!!!
Upravo dođeš u centar grada, sve vrvi od ljudi, odabereš terasu i sjedneš. Naručiš piće, uvališ se u pletenu fotelju i ćakula sama poteče bez puno naprezanja, sve izgleda upravo bajkovito, ali u svakoj bajci postoji ono zlo koje uništi barem malo dojma.
Tako i kad sjediš na terasi kafića uvijek netko dođe na trenutak i razbije tvoju trenutnu bajku...
Zašto kažem netko?
Zato što to i je netko.... Uvijek netko dođe nešto žicati, te daj kune, te daj cigaru, te daj hranu, te daj za djecu, te ovaj ima šećer pa mu treba za inzulin......Ipak, najčešće to bude, daj koju kunu....
Redovito mi baš bude žao tih ljudi i stvarno mi ih je teško gledati, iako su to uvijek iste face koje u jednoj večeri isti kafić obiđu i po nekoliko puta i s uvijek istim spikama..
Takav nastup je ispod svakog ljudskog dostojanstva i nije to lako, ići od stola do stola i žicati te slušati razne pogrdne riječi i uvrede na svoj račun, zaista, nije to lako.
Ponekad nekom i udijelim koju kunu jer sam budala i valjda bi i svoje gaće skinula i dala ih nekom da traži, ali počelo me to sve lagano nervirati jer mi je postalo naporno...
Sve bi bilo u redu da u jednoj večeri dođe jednom jedna osoba i žica kune, ali kad ti svatko toliko netko jaše za vratom i žica e pa onda to nikako nije u redu.
Ja sam samo došla u kafić podružiti se sa svojim prijateljicama i malo se opustiti a ne svako toliko slušati nečije nepoznate monologe, ne da mi se to, i možda sam zločesta, ali neka jesam, jer i ja imam pravo na malo svog mira i privatnosti.
Onda opet razmišljam, kad bih svakom od tih koji žicaju i dala koju kunu pa to bi mi trebala vreća kovanica, a opet nemam ni ja, meni isto nitko ne daje, nažalost.
A s druge strane, žao mi ih je i gledati, žao mi ih je i slušati i teško mi je čak i okrenuti glavu i praviti se da ih ne vidim, jer ih vidim i čujem - nažalost.
I sada ti budi pametan....
Meni je teško biti pametan u takvim situacijama jer možda netko takve ljude i ne primjeti, ali ja ne mogu ih ne primjetiti jer me svaka ta priča barem malo dirne i pogodi u srce i bude mi žao, ali život je ponekad okrutan i zna se baš gadno poigrati ljudskim životima, ali ja tu ne mogu ništa, nažalost, baš ništa....
Čak kad i promislim bolje, pa nisu ti ljudi što žicaju čak ni toliko krivi što žicaju na takvim mjestima.
Ne bi li recimo djelatnik ugostiteljskog objekta bio dužan upozoriti takve ljude da ne žicaju na terasi ovog kafića ili ih kulturno zamoliti da napuste terasu, ali naglašavam kulturno, bez grubih i povišenih tonova.
Ipak zarada moje ture pića te večeri ide kafiću u džep i trebali bi gostima osigurati barem malo mira i privatnosti dok sjede na njihovim terasama, zar nije tako?
Na kraju, ja to svoje piće vrlo pošteno platim, ne zaslužujem li mir....
