Gotovo svaka ćakula uz kavicu s mojim prijateljicama završi s temom braka. Često su to priče u kojima ispada da su one vrlo nezadovoljne u braku, vrlo nesretne, vrlo neispunjene i usamljene u cijeloj bračnoj priči. Uvijek je tu prisutno neko kukanje i likovanje nad svojom gorkom sudbinom koja ih je zadesila. Od svih ljudi eto baš njih! Uvijek je tu neko verbalno pranje svojih odabranika, jer su oni loši, jer zaborave rođendane, jer zaborave godišnjice, jer čim dođu kući odmah sjednu ispred kompa i u uopće ih ne zanima kako je njihova žena danas, kako se osjeća, da li je nešto boli, kakva su djeca bila u vrtiću ili školi (ovo je sve blaža varijanta). Nije ih ni briga što je WC sav zapišan, što je suđa pun škaf, što ručak za sutra nije napravljen ni do pola, što je u kući opsadno stanje koje odbrojava u sekundama do eksplozije. Gotovo svaka priča je skoro pa identična. Svaka ta ženica nekako nosi svoj križ braka. Vrlo je malo onih koje su zaista sretne svojim odabranikom, ali ono baš iskreno sretne, zadovoljne i ispunjene.
Sjećam se jedne, e ta mi je bila najbolja. Kad bi ona pričala o njenom braku, o njenom mužu, pa to je sve frcalo od sreće, od ljubavi, od razumijevanja, to je bilo da ne povjeruješ. Njen muž je baš u svemu bio najbolji, on je radio, kuhao, usisavao, odgajao djecu, bio je uvijek natprosječno uspješan u svemu. Kad sam to slušala uvijek sam se pitala, pa da li je to moguće, zar to stvarno postoji? Priča o njenom mužu, djeci, dakle općenito o njenoj obitelji svima je bila na granici s naučnom fantastikom, jer mi ostale to nikad nismo iskusile, čak ni približno. Slušajući njene priče, često sam se pitala da li je sve to uopće i istina, jer ne može biti baš sve savršeno i idealno, negdje mora biti neka kvaka, barem mala. Savršenstvo ne postoji. Sretnem je nedavno, više nije tako euforična kao prije. Pitam je što je? Kuka, plače, nije joj dobro, njen je muž nesposoban, s djecom ne možeš izaći na kraj, ona je već luda od svega... Uglavnom, dosta joj je i takvog nesposobnog muža i takvog sjebanog braka, dosta joj je svega. Prestale su joj cvasti ruže, iako, moja mi je intuicija uvijek govorila da njoj nikad nisu ni cvale ruže u braku samo je ona igrala jednu predstavu "savršene obitelji" za širu javnost, ili jednostavno nije željela vidjeti pravo stanje stvari u svojoj kući, jer tako je lakše. Lakše je zatvoriti oči pred nekim problemima, nego suočiti se s njima ili ne daj bože boriti se....
Žene često ostaju u lošim brakovima jer se boje nešto promijeniti, jer se boje što će donijeti sutra.
Često čujem komentar, kakav je - takav je, to je moj muž. Ok je to razmišljanje, ali onda nemoj stalno kukati, onda trpi i šuti, onda nemoj protiv njega, na kraju krajeva, svaka od nas sama si ga je odabrala, nitko nam ga nije nametnuo. Često se žene, isto tako i muškarci, zavaravaju misleći jednom će biti bolje. Ne, jednom neće biti bolje, sada treba biti to bolje. Život ti u trenu prođe i dođe starost a ti još uvijek čekaš te promjene, a onda lupaš glavom u zid, e šta nisam napravila ovako ili onako kad sam bila mlada? Ljudi se zavaravaju misleći da će se jednom nešto u glavama njihovih odabranika promijeniti, ne, neće i jednostavno neće, jer je to tako. Svi smo mi takvi kakvi jesmo, s nekim možeš, s nekim ne možeš. Nekog voliš upravo takvog kakav jest, jer ti paše, jer ti odgovara, jer ponašanja koja se i kose s tvojima još možeš i potrebno je tolerirati jer su prihvatljiva, jer ne remete neki tvoj red, neki tvoj mir, tvoj integritet.
Ona stara narodna mi je izuzetna - vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, i to je tako, samo je nama samima to tako teško priznati... A život prolazi i nema više natrag, samo naprijed, u svakoj minuti si stariji i sve ti je teže podvući crtu i napraviti bolan rez, jer je već tu navika života s nekim. Navika dovoljno lošeg i nekvalitetnog života da ti je vremenom takav život postao i normalan, jer i ne znaš za bolje. I misliš da bolje postoji samo u filmovima.
U međuvremenu od silnih stresova i svojih osobnih frustracija počneš lagano s antidepresivima, pa sedativima pa ti onda nakon nekoliko godina otkriju neku račinu od nakupljenih sranja koja su te šibala tijekom života. I kad se razboliš očekuješ od njega podršku, potporu, brigu, očekuješ neku emociju, koje nema ili je ima ali u ekstra malim količinama, i opet si sav jadan. I opet se pitaš zašto tako? Zar sam ja to na kraju svega zaslužila? Ne, nitko to ne zaslužuje. Nitko ne zaslužuje da se njime "briše pod", da ga se vrijeđa, da ga se ponižava, psihički zlostavlja ili još gore fizički. I zašto onda ostati u lošim brakovima?
Radi sigurnosti? Ne, sigurnost danas imaš, sutra je ne moraš imati.
Radi navike? Navika je gadna i vrlo opasna stvar i potrebno je mijenjati navike.
Radi djece? Ne, i ta djeca jednom odrastu i odu, i vas dvoje nespojivih ostajete sami svaki na svom dijelu svijeta.
Radi toga što će reći susjedi, rodbina?
Radi toga što će jednom možda biti bolje između nas dvoje?
Svatko ima svoje razloge zašto ostati u lošem braku i u to ne bih posebno ulazila. Kao što i ja imam svoje razloge zašto izaći iz lošeg braka. Život je neprocjenjiv dar, život je ovdje i sada, i svakako da možda ovaj jedini život koji imam ne želim provesti sva jadna, tužna, neispunjena i nesretna a želim i da me se sin sjeća kao jednu veselu i sretnu mamu.
Želim od života uzeti ono sve najbolje što mogu uzeti i što mi život daje. Svaki dan je prepun novih mogućnosti, ovisi o nama da li ćemo ih znati prepoznati i zgrabiti ili samo proći pored njih... Ja sam izabrala sreću, jer tako i želim, i na kraju, to i zaslužujem - i ne samo ja, nego svi mi .....
