Yet again
My dear friend,
I'm writing you a letter, public letter, to casually inform you that the gold thread between us has been permanently damaged.
You have affected me more than you will ever know. Or maybe you already do?

No matter how much I despised the thought, there is a strong possibility you have done this with a purpose. To make yourself feel better, stronger, more powerful. But it is not fair to be led by your past experiences. Not fair to those of us who have already suffered enough, those who do not deserve the treatment of that kind, those who are still innocent and good deep inside...

There is one thing that I cannot understand and I'm not sure if I ever will be able to.
Maybe it comes from my inexperience and not knowing how these dynamics work.
But the difference in your trifling...
Yes, I'm calling it that on purpose, for that's what it seems to me now.
Play, trickery...

I wonder how a mind of a liar works. Mind of someone who plays for his pleasure, selfishly disregarding feelings of others.

Yes, I must admit, feelings were involved.
Yearning for a friendly word, helpful advice...
Physical contact was just a bonus, that extra you earn when you do something good.
A reward.
At least to me it felt like so.
I enjoyed it. Thought I deserved to feel good.

I keep going back to said words.
I reread what was written and I wonder...
I wonder if I consciously knew what was waiting around the corner, leaving the door open for a masochist in me to appear its ugly face yet again.


It hurts.
I admit it again.
It hurts to be pulled like a ball on a yarn.
To have my feelings tumbled, as if I wasn't already confused as it is.
And you said you wouldn't hurt me...

Pathetic.
There might be few other words here dedicated to you.
But I think I will try to leave that part of my life behind me.
I will close my eyes and pretend you don't exist.
I will suffer, but I will get over.
Just as I got over everything else that skewed my path.
Leaving the dust behind, I won.
And I will...yet again.

Ponovo tisina oko mene. Samoca polako osvaja moj svijet.
Osjecaj kao sto je i nekada bio. Mizerija i gadljivost prema svemu.
Depresija puze po mojoj kozi, ljugavi osjecaj kao da me zmije dave.
Budi nesposobnost i sumnju u sebe. Odbacena, zelim da nestanem.
Ponovo se molim za pomoc.
Nemocna i izgubljena, sa strahom da je sve ovo samo pocetak.
Osjecam suze kako naviru u meni svakim danom, podsjetnik na sivu proslost.
Ne mogu mi ni rijeci pomoci vise.
Tijelo je ponovo slabo pred smetovima praznine.
Vristala bih da sam sama.
Bjezala u izolovanost.
Tamo gdje bih najlakse pronasla sebe.
Gomila istih pitanja, nesigurnosti.
Praznina oko mene.
Tonem.

“Sakrij nesigurnost dok se brines o drugima.
Zasijeniti ih paznjom. Nece primjetiti.”

Bila je preopterecena mislima.
Ipak se krisom nadala da ce neko da se okrene i da pomisli da je i njoj bilo potrebno malo vise od samo obicnog “Hello”. Da ce neko da vidi i onu vrijednost u njoj o kojoj je ona oduvijek sanjala. Onu koju je nekad imala, ali negdje na putu kroz djetinjstvo izgubila.

“Mozda je on taj.”
Gledala ga je, kao i uvijek uzdisuci i stvarajuci u glavi neke nepostojece uspomene. Fotografija likova sa kojima nikada nije bila, a koje je tako zeljela da ima oko sebe. Prijatelji, poznanici, ljubavnici…
Zeljela je paznju, a ni sama nije htjela to da prizna. Zeljela je da se okrene, da je obori s nogu, onako, sam od sebe i da joj pokaze da je i ona potrebna svijetu.
Koja sramota! Sramota ju je bilo priznati i samoj sebi sta je u tom trenutku osjecala, dok je zamisljala njegove dodire na svojoj kozi. Bojala se same sebe. Bojala se da se pogleda u ogledalo i da odluci jednom za svagda, da prihvati ono sto joj je Bogom dano, da se pomiri sa cinjenicom.
Bojala se unutrasnjih demona, sahranjenih negdje duboko u njoj samoj, onih koji su je danonocno pratili u sjenci, samo se povremeno krijuci i davajuci joj nadu da ce ono bolje jednom i njoj da zakuca na vrata.
Nada se neprimjetno primicala vratima. Mic po mic. Sve dalje i dalje od nje, od njenog urodjenog optimizma, onog koje joj je pomoglo da prezivi tih 28 godina njenog zivota.
Cudno, tek joj je 28. A osjeca se staro, tromo.
Osjeca se kao da ju je zivot sa namjerom zavarao, stvarajuci oko nje cirkus likova koji su samo prolaznici bili. Kao na pokretnoj traci, svoje programe su davali onako kako je njima zgodno bilo, ne pitajuci za njeno misljenje. Ne pitajuci da li je to njoj bas tada odgovaralo.
Jos jedan razlog da se jos vise osjeca sama.

Ni on, on koji je izgledao drugacije, on koji se ophodio drugacije, pa makar samo u njenim mislima to bilo, ni on nije mogao da vidi tugu u njenim ocima. Ljubav je sporedna bila. Ah, ljubav bi bila jackpot u tom momentu. Trebala joj je samo prijateljska rijec, ona koja zaista stavi do znanja da si nekome potreban i da bi neko bez tebe zaista osjecao prazninu. Zar je to i njemu bilo previse tesko?

Mislila je, trazila razlog za ostanak.
Prebirala je po riznici svojih stvarnih uspomena, trazeci uzrok njenoj labilnosti. Onoj koje se i od same sebe stidila.
“Da li ja previse mislim?”

Cula je vrata.
I on je napokon otisao.
Koliko je samo puta zamisljala da se ta vrata ponovo otvore i da se on pojavi i ponudi joj svijet. ”Kao u onoj glupoj knjizi. Koja patetika.”

Sjedila je sama na stolici, gledajuci u prazno.
Svijetlo je zagaseno. Cula je samo otkucaje na zidu.
Mrzila je i taj Mickey Mouse sat koji je redovno otkucavao svoje, podsjecajuci kao i uvijek na neizbjezno. A bio previse taman da bi se bilo koja brojka mogla raspoznati.
“Koji je vrag natjerao da ga tu i postavi?”

Cekala je.
Cekala je uzaludno da se neko trzne, cekala je da joj neko procita misli, ah te crne misli. Cekala je sramotno da je neko spase. I mrzila je samu sebe zbog toga. Zelja je uvijek ostala, ma kakvu sliku da je pokazivala drugima.
I nije to nikome nikada rekla. Znala je da ce biti odbacena kao zarazena jedinka kojoj mjesto nije u zajednici. Znala je da ce biti zigosana do kraja zivota i da ce svi da znaju koliko je ona samo zeljela biti dio njih. Nije mogla da rizikuje da je prezru. To bi zaista bila posljednja kap.

Uzela je komadic stakla i ugasila svijetlo.

Nemoguce je razumjeti ljepotu plavetnila i beskonacne horizonalne linije sa koje stize tolika snaga i moc.
Naocigled mali i nebitni...sa tolikom kolicinom energije u sebi...eksplozija valova oko nas, a mi premali za taj misteriozni svijet dubina.

Vrelina iznad, hladnoca ispod.
Dva naizgled suprotna svijeta, spojena sa mnom, previse nevaznom, izgubljenom u jednom naletu sile.

Okean.
Po prvi put ispred mene.