Ništa se posebno ne događa ovaj tjedan osim što su uobičajeno žuto nebo prekrili prijeteći crveni oblaci. Kada se vjetar stiša i utihnu ptice, plastični penisi pljušte posvuda. Mrzovoljne kućanice izlaze na ulice i otvaraju kurcobrane kojima je prodaja u proteklom periodu naglo porasla, te rukama grabe tek prizemljena umjetna nebeska spolovila u velike plastične vrećice, u svaku po sto komada. Zašto ih skupljaju? Vlada nudi kunu po komadu, pa ti sadi paprike ako si budala.
Do prije koji dan imao sam dva kućna ljubimca; mačka Šukija, te surog orla Perikla. Šukiju sam dao ime po našem poznatom nogometašu, jer bi uvijek izletio iz kuće kada bi čuo ekipu na malonogometnom igralištu u blizini, pa bi uletio na teren i ganjao loptu skupa sa njima. Nažalost, prošli tjedan našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme kada su budaletine iz susjedstva donijeli malo težu loptu „medicinku“ koja ga je doslovno prilijepila za stativu gola i ostavila veliku čupavu crvenu mrlju. Svjedoci kažu kako je poginuo hrabro u želji da ne primi gol. Ako mačke imaju devet života, Šuki ih je definitivno potrošio sve odjedanput.
Periklo je više bio ubojit za druge nego za sebe i bio je privremeni stanovnik mog doma, nešto kao prisilno vlastito posjedovanje pernatog stvorenja s predumišljajem. Ta ptičurina je u biti zaštićena ptičja vrsta…bila. Službena zaštita istekla mu je onog trenutka kada je uletio u sobu na Manuelina leđa dok se ta najvještija kaubojka divljeg zapada na meni izvijala, grickala mi uho u koje je izgovarala prostote, pa se smijala. Uspio sam ga skinuti sa nje nekakvim šlampavim improviziranim karate potezom tako da je do kuhinje bježao na dvije noge, a djelovao je kao da pleše japanski ples vrapca. Tada sam u ruke uzeo vrlo kvalitetnu titanium tavu…
Par dana kasnije vodio sam Božidara, čovjeka koji mi je Perikla dao na čuvanje, u ornitološki muzej na prepoznavanje. Malo je nedostajalo da ga ne prepozna. Otišao je kući vidno potresen. Više ne razgovara sa mnom. Manuela mi se isto više ne javlja.
„A zamislite samo, ovaj Periklo nije odapeo od kuge“ – rekoh starijoj gospođi koja se gurkala pored mene kako bi izborila što bolju poziciju za promatranje preparirane ptičurine
Amerikanizirao sam se u posljednjih godinu dana. Živim ubrzanije i stresnije. Zato jednom tjedno idem na seansu kod lokalne psihijatrice. Poslije svake te seanse nađem se sa Đrkom na piću kako bi me izliječio od stresa nastalog seansiranjem.
„Pa dobro čovječe, zašto ne ideš u crkvu tražit unutarnji mir, a ne tamo kod neke štreberke sa cvikerama ko Soprano? – nije se mogao načuditi Đrk
„Pravo da ti kažem i hoću. Nisam pretjerano zadovoljan njenim angažmanom. Cijelo vrijeme pušta me da pričam, a na kraju svoj zaključak temelji na novim tabletama koje su se pojavile na tržištu. A ne, neće to u moj organizam.“ – rekoh
„Eno je, majke mi!“ – Đrk će i upire prstom na jednu plavušu u crvenom ogrtaču zavezanom oko vrata, dok joj se na modroj majici isticao naopaki znak S.
„Pa to je ona luđakinja! Nakon prošle seanse svratio sam do prvog kioska sa fast foodom i kupio hot-dog. I baš kada sam se spremao zagristi, ona je dotrčala, zgrabila mi ga iz ruke i pobjegla u nepoznatom smjeru.“
„Što misliš, tko je sad žrtva“ – Đrk će
„Mogla bi bit ona gojazna. U nju gleda. Čini mi se da plaća. Je, eno je uzima hamburger u ruke. Opaaaaa! Bravo mala! Bježi! Ne okreći se! Bjeeeeži!!!
Djevojka sa plaštom otima hamburger gojaznoj ženi koja vrišti kao da sutra ne postoji, te sjeda na skuter koji je ostavila iza ugla i bježi niz ulicu u sigurnija asfaltna prostranstva.
„Ček Đrk, a odakle je ti znaš?“ – upitao sam
„Pa, slična koreografija. Samo što se scena odvijala u supermarketu. Žena ispred mene imala je punu košaru suhomesnatih proizvoda. Ova sa ogrtačem niotkud se pojavila, zgrabila košaru i istrčala iz trgovine, te isula sadržaj košare u najbliži kontejner.“
„Niotkud se pojavila? Onda vjerojatno nije nosila taj ogrtač na sebi dok je ulazila u trgovinu. Kladim se da se presvuče na mjestu zločina.“ – kontemplirao sam naglas
„Sto posto.“ – potvrdio je Đrk
„Ej, vidio sam Blekija maloprije. Pozdravio te.“ – rekoh
„Ma, pusti Blekija. Izgorio je.“
„Sa njim je bio i Đole.“
„Taj je još više izgorio nego Bleki. Izbjegavaj obojicu.“ – predložio je
U taj tren naišao je Duško zvani Dule, lokalni glazbenik u padu i mahnuo mi.
„Ej, Dule! Aj vamo s nama popij piće.“ – rekoh
„Nemam vremena ekipa. Stvarno žurim. Drugi put. Ne ljutite se?“
„Što bi se ljutili burazeru. Uživaj, vidimo se.“ – uzvratio mu je Đrk
Nakon što se Dule udaljio…
„Kako izgori čovjek, a?“ – rekoh
„Meni se čini ok.“ – Đrk će
„Nisam mislio mentalno. Ima neke opekline po vratu.“
„A to, da. Malo je pretjerao dok se igrao sa benzinom i šibicama.“
Nisam išao na iduću seansu kod psihijatrice, već sam poslušao Đrka i otišao u crkvu. Misa je bila poprilično dosadna do onoga trenutka kada smo svi kleknuli i gledali jedni drugima u guzice, a svećenik je izgovarao :
„Uzmite i jedite od ovoga svi….eheeej, ostavi tooooo!!!“
Tada sam podigao pogled i ugledao plavokosu djevojku sa crvenim ogrtačem kako trči kroz crkvu sa ukradenom hostijom u ruci. Prvi sam potrčao za njom. Probao sam je sustići derivirajući put preko jedne ograde, ali u letu sam zapeo nogom, te poljubio ogradu bradom, a onda sam udario glavom u zidić ispod, da bi naposljetku imao slobodni pad sa visine od dva metra ispod zidića koliko sam dug i širok.
Dok sam gubio svijest čuo sam razjarenu rulju kako dolazi. Svećenik je kleknuo pored mene i čuo sam ga kako govori da ne brinem, da će me osvetiti.
Sljedeće jutro probudio sam se u bolnici i ugledao nju, samo što je ovaj put bila prerušena u medicinsku sestru.
„Ali ti…“
„Ššššš, tiše. Ne govori. Štedi snagu.“ – izgovarala je tiho dok mi je davala injekciju u ruku
Otkočila je nogom krevet i počela ga gurati.
„Gdje idemo sestro?“
„U salu za previjanje.“ – odgovorila je
U tom trenutku sam zaspao. Probudila me kada smo već bili u sali. Ovaj put je imala standardni crveni ogrtač na sebi i modru majicu sa izvrnutim slovom S.
„Hej, zašto nosiš te gluposti na sebi i zašto kradeš ljudima hranu?“ – upitao sam
„Znala sam da ćeš me smatrati luđakinjom, ali nisam takva. Ovo sve što radim u slobodno vrijeme je art projekt jednog mog prijatelja koji me nagovorio na to.“ – rekla je
„Ček, to nije izvrnuto slovo S?!“ – buncao sam kako mi se vid izoštravao, te kako je ona prilazila sve bliže
„Ma ne! Ovo je totalno izvrnuti Srnin dres. Duja.“ – rekla je nasmiješivši se, te ga je skinula kako bi mi dokazala da je riječ baš o tom dresu
Ispod majice nije nosila grudnjak. Imala je lijepe male sise, ma ne znam, ruka mi je sama poletila.
„Duja?“ – upitao sam
Instinktivno mi je odvalila šamarčinu. Tako mi i treba kada ne znam sa ženama. Ili možda ipak znam? Ne znam ni sam.
