Nije u redu što sam jutros mamuran; što sam sinoć, umjesto u crkvi, sa ekipom tulumario u kafiću Hell. Ali što da vam kažem, what the hell, bilo je super atmosferično, sve puno prskalica. Ljudi su se voljeli i ljubili jedni druge, pa neka mi netko nađe nešto u tome loše.
Bili smo čak i u alkoholu umjereni. Popili smo litru manje nego prošlog Božića. Stežemo remen.
Gledam kroz prozor, sve je bijelo. Zgrada preko puta, oblaci, moje tijelo.
Jedino pred oči spušta mi se sjena što je Slovenija još uvijek zelena.


Sretan Božić svima koji ga slave, a posebno onim vjernicima koji vjeruju u moj blog.

Evo jedna lijepa tužna cool cool pjesma o Božiću kakvog je Sufjan doživio kada je bio dječak...

Nema većeg gušta nego voziti se po gradu, doći do nadvožnjaka i prepustiti se slobodnom padu.
Kiša pada. Razmišljam o njoj. Najljepši dio naše veze događao se nakon što mi je rekla da sam jako čudan, a prije nego je vrištala da sam čudovište. Da, to je definitivno bio najljepši dio naše veze. Sve ostalo je bezveze.

Vozimo se ja i mojih zadnjih petsto kuna na svijetu. Na radiju šumovi, Kurtis kao da plače. Odavno na zvučnicima zamro je bas, a nekako me strah i za kotače.
Moj život teče i teče, pokraj ceste prolaze reklame. Zabijam se u tipa ispred sebe i razbijam mu far. U prvi mah se nasmijem…pa i to je nekakav božićni dar. Izađem iz auta i ponudim mu zadnjih petsto kuna na svijetu, ali čovjek reče da odjebem, da sam će podmiriti štetu.

Na benzinskoj ista stvar. Sa djelatnikom igram par-nepar. Gubim, besplatno punim rezervoar.
Na pola puta do kuće škripe brisači. Pitam se što li to dovraga znači. Čak mi se učinilo u jedan tren kao da mi govore O-pu-zen.

U Opuzenu murjak mi palicom maše, kao oni u kukuruzištu kada vrane plaše.

- Koliko? – upitah
- 2:1 za naše!

Divio sam se njegovoj predanosti poslu, a u isto vrijeme čudio ozarenom licu dok mi je u ruku gurao ceduljicu na kojoj je adresa čovjeka koji najbolje mota tricu.

Mr. Miyagi živi u šumarku skrivenom gdje nema malih letećih medvjedića, jer svi su odavno pomrli od pića. Tamo gdje smo se sastali raste drvo bonsaija pokraj gnijezda punog orlića.

- Što imaš za mene? – reče Miyagi
- Zadnjih petsto kuna na svijetu. – rekoh
- Odlično! Prvoklasna roba. Daj da smotam.

Raskopao je zemlju oko bonsaija i izvadio lijek od čijeg djelovanja će biti bolje on, a bogami i ja. Pušili smo tako nekih pola sata dok nam na područje nisu banula dva brkata brata.
Prlja i Mrle, Mrle i Prlja, pitanje je samo tko će prvi da nadrlja. Hajde dođite, da vidim tko ima najvećeg u selu! Dođite da vas obojicu klepim KURCEM PO ČELU!

Dok smo im razvaljivali čmar Miyagi se usudio upitati :

- Strokewski, misliš li da smo mi, ako kurčine guramo u njihove šupčine, ipak pederi?
- Ne Miyagi. Mi smo konceptualni umjetnici. A sada šuti i tamburaj.
- Ohhhhhh, tako obožavam riječku scenu.
- I ja Miyagi. I ja! Forza fiume! Mmmmmmm….umglaublich!

I tako, dok se kod nas odvijalo bombardiranje Srbije i Čačka, negdje na drugom kraju Hrvatske Slaven je KURCEM PO ČELU udarao Modnog Mačka. Ovdje priči je kraj. Tačka.

U godini koja slijedi sprema se novi album velikana svjetske indie scene...

Znam, neki od mnogih su povjerovali kako neću tako skoro opet pisati o stopalima, dok su mnogi od nekih boga molili da više nikada ništa uopće ne napišem.
Ali eto, da nije potrebe vlastite moje, vraga bi ja išta ovdje ikada opet uveo kao zabilješku...o stopalima.
Kako da vam ispričam, a da opet na neki način ne povrijedim vaše vjerske osjećaje vezane za stopala u ovo blagdansko vrijeme darivanja? Ne znam. Kupit ću vam svima po par udobnih zimskih čarapa u svim mogućim bojama šargastopirgaste i svi sretni i zadovoljeni.

Evo vako : počelo je to sve otprilike prije dva mjeseca. Ljudi su skužili kako nemaju para, pa su mene, računalno čeprkalo, počeli tetošiti poput kakvog liječnika opće prakse. Dakle, za uslugu bi plaćali općim naturalnim dobrima; LCD ekranima sa mrtvim pikselima, zagorenim tavama, polovnim mikserima, ludim kravama. No, ja se nisam bunio, već bih se u posao još više unio.

Ali danas, danas sam na poklon za svoj mukotrpni rad od jedne osobe suprotnog spola dobio pravi pravcati masažer za stopala. Domaći je, iz Indonezije. Ima i upute : na ruskom, poljskom, slovačkom i makedonskom. Dobro sam ga promućkao prije upotrebe. Nije bilo viška dijelova.

Kako ne poznajem niti jedan od navedenih jezika iz uputa, odlučio sam odabrati onaj koji mi se učinio najprikladnijim, te potražiti na internetu nekakav program prevoditelj koji će mi biti od pomoći.

Makedonski ne dolazi u obzir jer nam njihovi navijači, kada gostujemo u Skoplju, uvijek viču "USTAŠI, USTAŠI!!!".
Ruski izbjegavam jer nam je Putin htio podvaliti njihove zastarjele zrakoplove, a poljski jer me jedan njihov državljanin na dočeku nove 1997. godine u Stuttgartu u stolnom tenisu tukao 11:0.
Dakle, neka bude slovački.

Da vidimooo...

Prije upotrebe masažera ugasite klimu i prigušite svjetlo kako bi uvjeti masaže bili idealni. U masažer nikada ne ulazite obuveni, jer će efekti učinkovitosti biti zanemarivi.
Izbjegavati sušiti kosu u isto vrijeme dok koristite masažer pun vode, jer ako vam fen upadne u vodu, može doći do crkavanja istog, kao i vašeg života.
Isto upozorenje vrijedi i za pušače koji umjesto vode ulijevaju ljekovitu naftu...itd, itd.

Uglavnom, od danas sam drugi čovjek. Priznala mi je da je prije mene imala još jednog.
Ali ništa zato. Ostavljam poso, ostavljam curu, zbog masažera ću odjebat i fiskulturu.

1. Duško Ljuština. Latinica. Dok govori, češće spominje pojam niskopodnih tramvaja nego Danijela Dvornik riječ zapravo kada pokušava nešto reći. On sklapa ruke dok se obraća sugovorniku. Unatoč tome, mislim da taj brkati debeljko nije anđeo.

2. Steven Seagal. "The glimmer man". Negativac mu prilazi sa napunjenim pištoljem u stavu da mu prosvira glavu. Ali čini kobnu pogrešku približivši se ipak malo previše njegovoj figuri. Steven reagira instinktivno, te izbija pištolj iz negativčeve ruke, a onda sa tim istim negativcem počisti skupocjeni inventar vile u kojoj se nalaze. Na kraju ga baca kroz zatvorena staklena vrata. Negativac skončava život ostavši visjeti na ogradi probušena vrata.
Steven nije anđeo, ali ima stila momak. Čak mi se na trenutak učini da je brži od Walkera, teksaškog rangera. Ali samo na trenutak, velim.

3. Uvaženi gospodin Strokewski. Gleda Garažu. Gostuje bend iz susjednih mu Ploča. Zovu se Oz. Oz je jako maštovito ime za bend. Oni ne žele svirati indie rock jer je to sada jako popularno u svijetu. Slučajno, iz nekih okrznutih životnih situacija, Strokewski poznaje bubnjara tog benda, ali ne želi pisati o njemu i njegovom bubnjanju, jer bi dotičnom mladom čovjeku netko tko ga poznaje mogao prenijeti stvarno stanje stvari, što nikako nije dobro za bend koji je u velikoj fazi uspona. Sve što Strokewski želi u ovom trenutku jest da bubnjar i njegov bend budu i dalje sretni, te da sviraju jako puno grungea, hardcore punka i jazza na neki njihov totalno otkačeni funky način, a on će i dalje biti zloban, koliko mu njegova anđeoska priroda dopušta.

Za mlade, promocija nove ratne pucačine...