Volio bih da mogu imenovati osjećaj koji me obuzima u ovom trenutku, ali ne mogu. Smatrah da sam ulaskom u srednje godine barem nešto o životu naučio, ali često mi se čini da sam baš u trenutku rođenja najviše o životu znao. Želio bih, znaš što bih želio u ovom trenutku? Da me nema. Da se pretvorim u prah. Da me vjetar raznese ovom sanjivom dolinom mandarina i da taj prah pomogne boljem ovogodišnjem urodu. Da ljudi koji probaju nektar od kojeg rastu zazubice omamljeni i zadivljeni čudesnim narančastim fluidom pomisle kako mora biti posebno to mjesto na kugli zemaljskoj gdje plodovi mandarina, koje upravo jedu, rastu.

I da znaš, danas sam vidio iskonsko zlo u osobi za koju sam mislio kako je dobro poznajem. Toliko sam bio iznenađen i šokiran da mi je dugo trebalo da prihvatim činjenicu kako je vrag već dugo vremena živio zamaskiran iza lica anđela. I upravo ovaj slučaj nagnao me na sumnju kako dobro i zlo žive u vječnom skladu; nadopunjavaju se kao rak samac i moruzgva. Kao Tom i Jerry. Kao…kao kakao.

A razmišljao sam u zadnje vrijeme i o tome zašto tako često bježim od tebe, pa ti se vraćam. Neki bi to povezali sa plimom i osekom, mjesečevim mijenama. Za mene je to tipično naličje ljubavi, jebiga.


pjesma posvećena Govnolendu...