U posljednje vrijeme auto održavam baš kao i život; ne mijenjam ništa. Ni ulje, ni vodu. Miris je davno iščezao i za sobom ostavio beživotni žuti kolutić sa nacrtanim klipom kukuruza da počiva u miru u idealnom skladu sa crnom krunicom koju davno još dobih od očeve majke – izrazito pobožne žene kojoj sam svakodnevno napamet recitirao apostolsko vjerovanje nadajući se da će mi kupiti obećani teleskop, pa da noćima lebdim lansiran u nedosanjana nebeska prostranstva, ali zbog iznimnog kašnjenja Titove penzije poklon se pretvorio u žuljavu ornamentnu omču na kojoj se svom svojom blještavošću klatio taj mali pozlaćeni križ koji će me kasnije kroz život izbavljati od svih zala, amen.

Sjena sa prozora prekrila je više od polovice ormara što je znak da sam prespavao alarm. Ipak, nekakvu zvonjavu čujem ali ne mogu se pomaknuti. Opet sam prignječio lijevu ruku što je sasvim siguran znak da ću kroz desetak minuta paradirati sobom poput David Byrnea u "psycho killer" fazi. Ivana zove. Prije nego se javim pokušat ću se sjetiti jesmo li još u vezi, jesam li na odmoru, ili sam možda dobio otkaz. Što ako sam bolestan? Zavukao sam ruku u gaće i provjerio. Sve je u redu, nedjelja je. Sa druge strane veze jasno se razaznaje kokodi-kokoda, i to baš sada kada sam u najnarkoleptičnijoj fazi dana. Prilazim prozoru i prizemljujem slušalicu pored kolone uznemirenih mrava. Oni kroz sve te sićušne rupice ulaze u sobu za teleportiranje. Put do galaksije ženskog uma dalek je i prepun turbulencija. Kada stignu na cilj postat će veliki i zli, a onda će joj pojesti mozak, sise, sve.

Nakićeni rokabili susjed u ulaštenim špicoka cipelama nonšalatno gangsterski šeće oko svog novog Jaguara iz dvijetisuće i prve, a da je nov potvrdit će i sve autostoperice koje je pokupio u zadnjih mjesec dana od kada je tu četverokotažnu zvijer prebacio iz Hercegovine. Gledam ga odozgo kako se šepiri oko stražnje niskoprofilne gume, a onda zastaje, zabali prst pljuvačkom, te prijeđe preko sumnjive bijele crte što je i mene sa ove udaljenosti ubadala u uči.

- Jeben van mateeeer pederskuuu!!!

Dandanas mi nije jasna ta psovka, ali njemu svakako pristaje uz imidž.

Zatvorio sam prozor i krenuo prema vratima. Učinilo mi se kao da je netko pokucao dvaput, nogom. Kroz špijunku se nazirala izdužena kreatura nalik na noja kojemu je netko upravo nabio bundevu na glavu i natjerao ga da pleše twist. To je moj susjed sa gornjeg kata koji je bio u ratu, a još nije dobio vlastiti stan već se gužva sa starcima u njihovom dvosobnom. Trenutno je policajac po zaposlenju, uvjerenju, a i po onom trećem na čemu treba poraditi cijela nacija prije ulaska u EU.
Donio je računalo da ga servisiram po dogovoru, a dogovora ne bi bilo da nisam, vozeći Ivanu kući sa jedne svadbe, nabasao na njegovog kolegu kojemu je odmah na prvi pogled bilo sumnjivo zašto nosim sunčane naočale u tri sata ujutro. Nije mi se dalo pojašnjavati, pa sam stisnuo gas do daske izbjegavajući mogućnost da se Ivana probudi i vidi kako dobivam negativne bodove. Sat vremena kasnije sjedio sam na nekoj poluklimavoj školskoj stolici u prostoriji policijske postaje koja vjerojatno nije sanirana još od samog otvaranja, tamo negdje osamdeset i treće. Tukli su me malo, sve u granicama normale. Potrajalo bi to još i duže da se u prostoriji nije pojavio susjed.

- Jebeš ga susjed, ja tu ne mogu ništa. – izustio je
- Susjed, što kažeš da se nagodimo? – predložih
- Kako misliš "da se nagodimo"?
- Pa…ako me moja očna vidnost ne vara, ova olupina koju vi zovete računalom ne izgleda mi baš najbolje, a po velikom sloju prašine na vašem Canon S200 printeru dozvolit ću si zaključak da je otegnuo papke još prije koji mjesec.
- Kh-kh – nakašljao se i kimnuo glavom drugoj dvojici da napuste prostoriju
- Nego, tko vam je podvalio ovo smeće? – upitao sam
- Čuj stari, snalazimo se kako znamo. Ovi iz ministarstva ne driješe kesu uopće, pa smo se prilagodili situaciji na terenu.
- A to je?
- Gradonačelnik Opuzena imao je neke neregistrirane traktore koji su nezakonito prometali našim područjem.
- Aha, sve mi je jasno. – rekoh

I tako ja čista obraza napustio postaju bez ikakve mrlje u svom dugogodišnjem vozačkom stažu.

--------------------------------------------------------------------------------------------

Sreo sam ga ispod stare Razvitkove zgrade. Sjedio je na nogostupu jednom rukom pridržavajući se da ne padne unatrag, dok je drugom čvrsto stiskao neku bijelu vrećicu između nogu. Čim me je ugledao počeo je mahati poput brodolomca na pustom otoku koji je ugledao ljudsko biće nakon sto godina samoće. Prišao sam mu i sjeo do njega. Bazdio je na rakiju pomiješanu sa kolonjskom vodom. Zavukao sam ruku u džep i izvukao cigarete.

- Hoćeš jednu? – rekoh
- Zovi hitnuuu! – jauknuo je
- Dobro ako nećeš. – pripalio sam cigaretu i ostavio kutiju sa upaljačem između nas na tlu
- Odakle si? – upitah
- Iz Komina. Zovi hitnu, oću doma. – nastavio je kao kakva plačipizda

Komin. Svaki put kada mi netko spomene to mjesto sjetim se one stare priče kada je kominjanin vodio ženu kod doktora. On bi se ukrcao u lađu, a ona bi hodala obalom i konopom vukla plovilo i muža u njemu uzvodno.
Ustao sam, potapšao ga po licu i krenuo dalje.

- Hej, ostale su ti cigarete! – povikao je za mnom
- Ostavljam ti cijelu kutiju. Dok je popušiš bit ćeš zdrav ko dren. – rekoh
- Hvala ti burazeru. – dobacio je veselo

U taj trenutak iz stare Razvitkove zgrade izašao je čovjek i krenuo prema svom automobilu.

- Jooooj! Boliiiii! Zovi hitnuuu!
- Gospodine, što vam je? Nije vam dobro? – upitao je čovjek
- Zovi hitnu čovječe! Jesi gluh?! Ideš možda prema Kominu?
- Idem. Preko Komina do Ploča.
- Onda nemoj zvat hitnu!

Ispred Ropeove točionice uočio sam dva mokra brata. Jedan je stajao naslonjen na vrata, a drugi je nakon pet pokušaja uspješno naslonio biciklo na stablo. Prvom mokrom bratu je ta scena bila smiješna, pa se non-stop cerekao što je izritiralo drugog mokrog brata.

- Što ti tu radiš na vratima?! Mrš unutra!!! – povikao je bijesan
- Ne moraš ga tjerat, uć`e on i sam. – rekoh

Tada se okrenuo prema meni i podigao kažiprst. U trenutku kada je krenuo nešto reći, sa neba ga je zasula kiša ptičjih govana. Čaplje "dangube" nikada ne dangube. Gledao sam ih još neko vrijeme kako se udaljavaju. Da sam neki vjerski fanatik vjerojatno bih u formaciji njihovog jata prepoznao križ koji je kroz božju volju odlučio kazniti mokrog brata i uputiti mu poruku da više ne upropaštava život svoj provodeći dane ovdje u birtiji. Ovako, onaj križ mi više sliči na veliko slovo T. T kao Točionica.
Mislim da ću se i ja mršnuti unutra na neodređeno vrijeme.

maxi singl "My Iron Lung", izvedba : "Trickster", meni jedna od najdražih pjesama Radioheada...