Danas je dan od pive. Tako sam odlučio i nema tog boga koji će me uvjeriti u suprotno. Odluka se temelji na jutrošnjoj spoznaji kako nije dobro navečer poslije korištenja mikrovalne pećnice zaboraviti na isti šteker uključiti uređaj za zamrzavanje raznoraznih ljudskih potrepština, pa i hrane, koji je do jutra sasvim ugodno zagrijao jedinu preostalu limenku omiljene hmeljave pišaline, a u isto vrijeme intenzivna žeđ aktivirala je u meni svaki atom pozitivne energije da se domognem najbližeg ugostiteljskog objekta na čijoj terasi će me uredno poslužiti krmeljavi konobari manekeni koji redovito između noćne i jutarnje smjene ševe jedva legalne maloljetne fanovke Indire Vladić.
Već oko podne svijet se doima drugačijim. Mezozoičnim ulicama gmižu siktavi šareni turisti, a ja ih, poput lelujavog morskog ljiljana, neuspješno izbjegavam darujući im iskrivljene osmijehe razuzdanog Irca iako nije dan Sv. Patricka. Dirty old town, dirty old toooown sha-la-la-laaa…ja sam raspjevana beskorisna bomba. Nice to meet you.

Događa li se uvijek sve s razlogom? Ne znam, ali upravo sam na terasi jedne dvokatne vikendice ugledao ručnik koji mi je misteriozno nestao sa plaže neki dan, a taj ručnik toliko je unikatan da bi, vidjevši ga na bilo kojem sušilu na svijetu, a kamoli u istom mjestu gdje je i nestao, poludio od bijesa. Bio mi je to najdraži poklon od tete iz Australije prije dvadeset godina. Sjećam se svakog mirisa tog sparnog lipanjskog dana kada sam prvi put ugledao rodbinu iz daleke prekooceanske zemlje, a svakako bih volio zaboraviti miris Ronove zelene juhe, te vonj iz Benove guzice koji mi je prdnuo u facu dok smo jednom prilikom igrali "trule i kobile".

Režao sam poput dinga gledajući vlastitu zastavu kako se vijori na neprijateljskom teritoriju. Na toj zastavi nalazio se daskaš u prirodnoj veličini koji me podsjećao na Jan-Michael Vincenta u "Danu velikih valova", a svakim novim udarom vjetra njegovo gibanje učinilo bi se stvarnim. Da bih razotkrio počinitelja nisam morao dugo čekati. U biti, možda sam i odspavao za stolom birtije sat-dva, ali to ništa ne mijenja na stvari. Tek kada sam ugledao to nasmijano Kylie lice, u glavi su mi se posložile sve kockice. Nekoć davno pokušavao sam osvojiti tu djevojku, biti njen Jason Donovan, što i nije čudno s obzirom da se mladi ljudi u tim godinama nastoje poistovjećivati sa zvijezdama svog doba. Od tih silnih dogodovština najgore sam prošao na kino premijeri filma "Superman III" kada sam bez karte, sa odvažnošću Christopher Reevea, prošetao pored čovjeka koji je na vratima kidao ulaznice. Cijelu tu noć držao sam kockice leda na ušima. Bolje i to nego da sam stao na tračnice i pogledom pokušavao zaustaviti nadolazeći vlak. U jednoj drugoj fazi umislio sam da sličim na "Prljavog Harryja". O, bože!

Ime joj je Monika. Rekla je da sam premršav i ljigav poput Cavea. Da, zahvaljujući njoj počeo sam slušati "Birthday party". Ona je najpoznatija australofiličarka na ovim prostorima.

- Vrati mi ručnik, kravo!

Nije me čula. Garant se pretvara kuja. Gledam kako rukom posljednji put prelazi preko prsa daskaša, a onda ručnik skida sa sušila i odlazi u kuću.
Naručit ću još jedno pivo, a onda ću četveronoške, usporen poput koale, krenuti u potragu za prvim slobodnim drvetom eukaliptusa.

- I`ll be back, bitch!