ponedjeljak, 04.12.2006.

Plavetne guje

Plavetne guje vijugaju satima. Zaustavljaju se i kreću svojim rutama u nekim unaprijed zadanim vremenskim intervalima. One gutaju putnike, pa ih rađaju. Ponekad se dogodi da prvo moraju roditi određeni broj putnika kako bi se stvorio novi prostor za gutanje. Kako god okreneš, bio sam iznova rođen tu večer.
Pustio sam marte neka same traže put. Hladan zrak okrutno se poigravao unutrašnjošću mojih nosnica, i netko sa strane sigurno bi pomislio kako mi oči suze zbog dječaka koji je, smrzavajući se, prosio za sitan novac.
U ušima mi prigušeni zvuk violine i klavira, a kroz zakrvavljene oči slika Bakine kose koja se na vjetru izvija, i kroz koju sam nazirao Manistru i njen bicikl sa iskrivljenim blatobranom. Dok je onako u usporenom ritmu pogrbljena zaključavala bicikl o ogradu, učinilo mi se kao da sva razdragana nježno psuje podno velikog bijelog križa.

Sat vremena kasnije slušao sam Kurtove poznate vokalne eskapade. Njihao sam se u ritmu glazbe više od umora nego od neke želje za plesom. Moram priznati da su me cure, naposljetku, odvele na…pardon, u Krivi Put na dodatno pijančenje. Jedino je bilo nezgodno što smo baš tada upali na sat gdje su članovi jednog benda vježbali pravilno udaranje glavom o doboš.

Bbop je jako simpatičan momak koji zna gurati bicikl pored sebe kada je odvaljen. U svakom slučaju, djelovao mi je mnogo simpatičnije nego onaj šeširnati pisac kojeg sam istu večer uočio u Tvornici kako voza rulju.

BONUS : "Oni čija slova oživljavaju podloge"

Ubaciti Tajpvrajtera u prvu sličicu? Ne, ipak sam odustao iako sam ga namjeravao smjestiti u sličicu o suboti navečer i prepunom KSET-u. Kao nešto u stilu : pankrtovski čitam njegove pričice o Čarugi, a u pozadini me prati vrlo nježan manchesterski punk-rock-noise bend.
"Tooo Emice. Metni mi prst u guzicu. Toooooo...ah, ah, ah, aaaaaaaaaaaaaaaahhhh. Uh, uh, uuuuuhhhh...Hu, hu, huuuuuu!!!"
Uglavnom, nije bilo tako. Tajpa sam upoznao kako i priliči, u idilično-zadimljenoj atmosferi okupljališta novinara i literaraca općenito - Van Goghu. Susret nije trajao dugo; on je imao zubobolju, a meni se sralo. Uglavnom, krasan jedan čovjek - moj blog drugar.

Obirtijomilamoja je jedno dvajst godina mlađi od Tajpa i ima bolji bicikl od Manistre. Taj mladić obožava Belle&Sebastian toliko da i sam previše sliči na jednog člana benda. Podsjetio me odmah na susjeda moje babe koji se toliko bavi svinjogojstvom da i sam previše sliči...ne bih sada o tome.
Uglavnom, još jedan krasan čovjek iz novinarske branše. Popili smo kavicu u Dobrom Zvuku gdje je zvuk bio jako loš, a oko nas na sve strane adolescentski ološ.

Mislite da ću vam pričati još? Ma, tko vas jebe...okoš, bokoš, prdne kokoš...

za dobro jutro, najdraža mi "mačka" sa glazbene scene...





- 23:18 - Komentari (66) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>