Bio je to još jedan prekrasan listopadski dan na Maldivima. U Govnolendu je kišilo. Taj dan moj cijenjeni prijatelj posebno će pamtiti jer je od mene dobio snimljeni primjerak filma kojeg je mjesecima sa ushićenjem čekao.

- Donio si film?
- Jesam.
- Ima titlove?
- Ima. Preveo sam ih sam na hrvatski.
- A na kojem jeziku su bili?
- Na srpskom.
- I ti si prevodio titlove sa srpskog na hrvatski?
- Da.
- Zašto?
- Prohtjelo mi se.

Dva dana "docnije", oko podneva na kavi…

- Pogledao si film?
- Jesam. Sjećaš se one scene kada mu je rekla…
- Sjećam li se one scene?! SJEĆAM LI SE ONE SCENE?!?! Pa čovječe jesi ti normalan?! Ja prevedem…JA…cijeli film; do svakog jebenog detalja proučavam prijevod i ti me pitaš sjećam li se one scene.
- U redu je čovječe…smiri se.
- Kako da se smirim???. Rusi su prije Amerikanaca otišli u svemir, a Srbi prije nas prevode Wong Kar Waia, i ti mi kažeš da se smirim!
- A što bi ti, recimo, da guglanjem nisi pronašao niti jedan prijevod?
- Upisao bih tečaj kineskog!

U nju se nije teško zaljubiti...