- Danijel, pripazi na sestru dok se ne vratimo iz šopinga, molim te – reče Mira
- Ok, ne izlazim vani dok se ne vratite – Danijel će
Petra je sjedila u svom "specijalnom" vozilu i listala album sa najdražim slikama. Kada bi gledali samo u njene koščate izdužene drhtave prste ruku vrlo brzo biste zaključili da se radi o starici koja ima najmanje sedamdeset godina. A kada biste samo malo podigli pogled na to predivno mlado lice koje je pojela tuga, sve bi vam bilo jasno. Kameno blijedo lice ukrašavala je kestenjasta boja očiju i kose nespretno ispletene u dvije pletenice.
Tko bi rekao da je to ona ista osoba što je prije tri mjeseca bila najsretnije biće na planeti. Gledala je slike sa mature, slike sebe i vječne joj ljubavi – Manuela. Proglašeni su najljepšim maturalnim parom te večeri.
Manuel je obožavao motore, Petra je obožavala Manuela, a jedan kobni zavoj skliske ceste rastavio ih je zauvijek.
Duboko je udahnula očaj…besmisao, a onda bučno zaklopila album i srdito ga bacila na pod. Rukama je nervozno prelazila preko čela kao da iz glave želi isčupati čip koji sadrži pohranjena sjećanja.
U taj tren u sobu je utrčao Danijel čuvši nekakvu buku. Ugledao je sestru ukošene glave u naslonjaču praznog pogleda. Sagnuo se i pokupio sa poda već poprilično oštećeni album.
- Zašto to radiš sebi?? Reci mi! Tri mjeseca ni riječi od tebe…ni slova. Preklinjem te, daj mi znak da si živa. – Danijel je pustio emocije da se slijevaju niz lice i kleknuo pred nju kao Leonardo Di Caprio pred svoju majku u "Dnevniku košarkaša". Samo, ovo nije bila gluma, već emocije istisnute iz najveće boli.
Odgurnula ga je rukom i otisnula svoja kolica na balkon. Dalje nije mogla kroz zidove.
- Sivilo, samo pusto sivilo….ničega nema. Mrzim ovu zgradu. – izgovorila je kroz suze gledajući u zgradu nasuprot
- Zašto ju mrziš? Reci, što da učinim da budeš sretnija?
- Mrzim ju jer mi svaki dan zaklanja pogled na zalazak sunca, a tako ga silno želim gledati. Sanjala sam sinoć da ga nikada više neću vidjeti.
Danijel ništa nije rekao. Samo se sagnuo i podigao sestru iz kolica užarenih od njenog tijela. Njeno tijelo je sunce. On sunce suncu nosi.
Pet minuta kasnije oboje su ležali na obližnjoj livadi opijeni proljetnim mirisima.

Bistro je nebo plavo, daleko je plamteći oblak neki, isprepletene njihove ruke su , a osmjesi tihi …na kraju dana.

*apdejt*

zamolio bih štovano čitateljstvo moga bloga da izričito obrate pažnju na jako zanimljiv tekst o iskorištavanju malodobne djece kao jeftine radne snage na afričkim (Gana, Obala Bjelokosti) poljima kaučukovca, te priču o "Fair Trade" projektima. tekst ćete pronaći ovdje.