Mogućnosti
Odložiš bocu. Isprazniš bocu. Napuniš bocu. Nategneš bocu. Razbiješ bocu. Baciš bocu. Voliš bocu. Kupiš bocu. Dobiješ bocu. Pokloniš bocu.
Skupljaš, bocu po bocu. Zavrtiš: Pogledaš: Odabereš: Pročitaš: Kušaš: Ne kušaš: Liječiš: Zaobilaziš: Tražiš: Brod u boci Dozvolite ovaj jednostavni poklon, ovu jednostavnu usporedbu: brod u boci, jedrenjak neodređenog tipa izrađen rukom mog prijatelja, osamdesetogodišnjeg Genovežanina. Najudaljenija lika u jednostavnoj duši mog oca – Trieste. Nedjeljne tuče u svečanim odijelima šibenskih i zadarskih lučkih radnika. Moju prijateljicu zanima - kako se to radi? Da li boca dolazi naknadno, sa punim jedrima i morem od sadre? Moj brod u boci koji čuvam u ovom tihom enterijeru, što uporno i smiješno oponaša ono nešto naše i ono moje. To bi trajalo predugo da vam objašnjavam; svakako, brod pomalo ulazi u bocu, on ostavlja dojam i mogao bi ploviti. Zar vam to nije kao… Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti, ali neki vrag me tjera da vam ipak kažem, da vam kažem to najobičnije, makar mislio samo na sebe - vidite, gospođice, zar vam to nije kao… Arsen Dedić Uživaš: (Datum prijenosa: 19. svi 2009. Vesna Belic) * Prisjetiš se: „Qui n'a plus qu'un moment a vivre N'a plus rien a dissimuler.“ (Philippe Quinault, Atys.) P.S. Zaokružiš: |
Začađeno stakloPonekad te neko davno sjećanje iznenada sretne; sine kao munja u djeliću sekunde, uskrsne, i istom brzinom nestane. Ako nemaš sugovornika u blizini da ti potvrdi postojanje istog, osjetiš nemoć i težinu, kao da te lupilo nešto nepostojeće, a tvoje. Dogodilo mi se to večeras slušajući o pomrčini Sunca. Kako zaštititi oči pri gledanju tog fenomena! Posebnim zaštitnim naočalama ili maskom koju koriste varioci; kako nemam ni jedno ni drugo, sjetim se i glasno izgovorim: začađenim staklom. I zbunim samu sebe. Otkud mi to. Sjećanje blicne i nestane, a sumnja u to nešto, ostane. Je li se desilo, je li postojalo; ako nije, otkud mi; a ako jeste, gdje mi je. Ponekad se pomrse sjećanja, pa tražiš pomoć da ih razmrsiš. I dok god kuma nije rekla: „Ma kao da sad gledam komadić čađavog stakla, samo ne znam jesmo li ga mi pravili ili naše mame, ali znam da smo kroz njega gledali pomračenje Sunca.“, činilo mi se da varam samu sebe, a ne volim to. Zato čuvam ljude, i volim to. Iako nas u godini dana sreće nekoliko puta baš ta prirodna pojava, moje sjećanje na staklo kao zaštitni filter je preskočilo mnogo takvih susreta i vratilo me u neki prastari pogled u nebo. I sve bih dala da sam na netu, koji je nakon kume potvrdio točnost mog davnog sjećanja, uspjela pronaći još i sliku komadića začađenog stakla. Ali, ponekad ni tamo nema, pored svih sakupljenih čuda i pameti, onog nečeg što je u nekom trenutku samo nama značajno. Danas nas opominju da je taj prastari način promatranja pomračenog Sunca opasan, jednako kao gledanje kroz sunčane naočale, ali nekad davno nam je većini bio jedini dostupan put ka toj čaroliji. Kako će i sutra mnogi od nas bez specijalnih zaštitnih naočala poželjeti pogledati u nebo, a ne znaju ili su zaboravili na začađeno staklo, iz kućne radinosti za istu svrhu (uz oprez), može nam poslužiti CD ili presavijena aluminijska folija u par slojeva. Da je to nekad postojalo, sigurno se ni mi ni naše mame ne bismo mučili dimeći staklo. Ali, ne bi bilo ni ove pričice u noći uoči pomrčine Sunca i prvog dana Proljeća 2015. |
Denver plava...Čitam da je kraljevski plava boja popularna ove sezone ne samo kod nas. Modni je trend u svijetu... od cipela, košulja, trapki, mantila, do torbica i ostalih ženskih drangulija. Sjetilo me to vremena kada sam tu boju upoznala. Zvali smo je denver plava i simbolizirala je moć obitelji Carrington, čiji je život pratila televizijska serija „Dinastija“. U svijetu omiljena sapunica osamdesetih godina, s lakoćom je osvojila u tom razdoblju i naše prostore. Uselila nam se u domove s dobrodošlicom i godinama širom otvarala tv prozore u raskoši kapitalizma. Svakodnevno smo gledali ostvarenja američkog sna, i maštali, sanjali o tajkunstvu i kraljevstvu moći preko noći, divili se vilama i bazenima, automobilima, kavijaru umjesto pekmeza, i naravno ženskoj garderobi i stilu. Sve što su Alexis i Krystle odjenule, postajao je modni obrazac i pusta želja naših žena. Kopiralo je naše društvo tih godina što je stiglo i moglo, ali sve je to bilo sitno u odnosu na ono što će od devedesetih doći i zaživjeti u „arhitekturi“ našeg kapitalizma. (Ovo je samo uzgred...) Kad god bi se nijanse denver plave vratile u modu u ovih tridesetak godina, zvale se one kraljevske ili kobaltne, mene su podsjećale na raskoš i moć Carringtonovih. Unatoč ulaganju u sebe i pozitivnom pogledu na svijet, što je jedna od formula za „uspjeh“ modernih stručnjaka i savjetnika, život mi je mahom uskraćivao luksuz, te razne karingtonovske statusne simbole. Ali, kao surogat, velikodušno mi je ostavljao na raspolaganje maštu i simbol boju. Iako nije bila moja omiljena, ne često, i ne previše, ponekad sam si ipak priuštila neki modni detalj u denver plavoj boji. Sjećam se da su mi: jedan sako, hlače i jaknica kratkih rukava sa izrezanom suzom na leđima, pomogli u različitim razdobljima života da se osjećam dobro, ono baš kraljevski. Nekako sumnjam da bi se taj osjećaj mogao ponoviti ili vratiti i ove modne sezone, ali, možda, vrijedi pokušati… Naravno, uz pomoć velike i bujne mašte. |
Čestitka
Ženama iz mojih današnjih misli, sretan praznik, 8. ožujak:
P.S. Karanfil, cvijet koji je nekad bio simbol Dana žena, nepravedno je ulaskom politike i u cvjetnjake, zamijenjen ružom. I njemu i ženama tim je učinjena šteta, a bogami i ružama narušeno i suženo bogatstvo simbolike za koje su se raskošnom paletom boja izborile. |
OTIŠAO JE...VLADA DIVLJAN (1958. – 2015.) Žao mi je. Počivaj u miru. * Vlada Divljan: Nebeska tema Peti mart 2015. godine ostaće upamćen kao dan kada se jedan od najkreativnijih muzičara sa ovih prostora preselio iz Beča pravo u legendu. * Ja čekao sam neki novi dan I čekao sam neku toplu noć Čekao sam proleće Da me odnese * Na planeti postoji oko 2000 pandi. One su zaštićena vrsta, ali uprkos tome njihov broj se smanjuje, a verovatno će jednom potpuno nestati. Ne znam koliko tačno ima vanserijskih umetnika koji su večno mladi duhom i telom poput Vlade Divljana, ali sam siguran da se i njihov broj smanjuje. Međutim, za razliku od slatkih pandi iza kojih će ostati samo gole grane bambusa, Vlada nam je ostavio muziku uz koju ćemo se radovati i tugovati do kraja sveta - radovati kada otkrijemo neko takvo retko biće, tugovati kada ostanemo bez njega. Samo postojanje nekog kao što je Vlada Divljan, uči nas da takve ljude treba čuvati kao malo vode na dlanu - otprilike baš onako kako već nekoliko decenija njegova muzika čuva nas. Izvor: B92, VLADIMIR SKOČAJIĆ/GISTRO POP, 06. 03. 2015. (foto: Zorica Bajin-Đukanović) |
Nestanak cvjećarnica
U martu me lovi nostalgija za cvjećarnicama. Mjesec je to u kojem sam najviše darivala i dobivala cvijeće. Uz Dan žena, obilježila bih tim svoj i nekoliko dragih rođendana mojih „riba“, i uvijek mi se činilo da nosim proljeće na prag, i da sam ga preduhitrila.
Jedna je to od ljepših navika koju sam stekla životom u Zagrebu. Grad koji je imao bezbroj cvjećarnica i ima trg Cvijeća, tom me naučio. Sutra je R. rođendan. Razmišljam gdje da joj kupim buket. Ni jedna od meni dragih ili poznatih bližih i usputnih cvjećarnica više ne postoji: ni one dvije-tri „preko pruge“, ni onih pet-šest na placu, ni onih par u „banani“, ni ona preko puta zgrade. Otkako su se rascvjetali shopping centri, moj kvart više ne miriše. Broj opstalih cvjećarni je gotovo zanemariv. Obližnji gorostasi su progutali, pojeli i sažvakali male cvjećarnice. Uz mlijeko i krompir ne znam i ne volim kupovati cvijeće. Nisam ljubitelj ni lončarica i trajnica, koje nam se najčešće tamo nude. Kupovina cvijeća je osim navike ili tužne obaveze, kulture, i stvar raspoloženja, želje, ljepote trenutka i inspiracije. Ima nečeg poetičnog u tom činu. Susreti sa cvjećarnama, ulasci i boravci u njima, biranje rezanog cvijeća i ukrasa, boje i mirisi, aranžiranje i razgovori sa cvjećarkama, topli su, ugodni i intimni doživljaji. A i sam prolazak pored štandova i izloga sa cvijećem užitak je čulima. Zar, i zašto su mi i to oduzeli! (slika s neta) Gospodo, prosim vas lepo, gdje su nestale moje kvartovske „biblioteke“ latica. |
„BOLERO“TRAJANJE P.S. Nadam se da će u Rusiji stići od silnih „aktivnosti“, bar krajem godine, dostojno obilježiti 120 godina od rođenja i 90 godina od smrti Pjesnika : Sergej Jesenjin (Konstatinovo, 3. listopada 1895. - Lenjingrad, 28. prosinca 1925.) |
< | ožujak, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |