MALI SUNCOKRET
21.02.2015., subota
Neka te, blože... |
14.02.2015., subota
Ispratimo Dan zaljubljenih
uz Klimta... i jednu od najljepših ljubavnih pjesama svih vremena, po izboru čitatelja JL:
  * * * * * 15. 02. 2015. U novom smo danu značajnom za povijest naše zemlje. Našoj novoj Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović čestitam i želim zdravlje, sreću i uspjeh. Živjeli! * Radojka Šverko pjeva na inauguraciji nove predsjednice RH, Kolinde Grabar Kitarović. (HRT,15.02.2015.) |
VOLITE SE LJUDI! |
12.02.2015., četvrtak
Povodom manifestacije:"Miljkovićevi dani u Zagrebu"  Sine moj… Sjećam se da je krajem 70-ih godina na zidovima Zagreba pisalo: ČITAJTE BRANKA MILJKOVIĆA! Šteta bi bilo da ga i ti ne pročitaš. Mama B.L. 05. 03. 2005.  |
09.02.2015., ponedjeljak
FilmPreporuka: Ako još niste, pogledajte film belgijskog redateljskog para, braće Dardenne: „Deux jours, une nuit“ (Dva dana, jedna noć). Dobar je, blizak, aktualan, europski. Meni je među najboljim koje sam odgledala u kraćenju dugih zimskih noći i čekanju ovogodišnjih „oscâra“. Njegova priča nije jedna od onih spektakularnih i zastrašujućih, o kojima se zadnjih mjeseci govori, kao recimo: posljednji let ocvalog glumca, rana Alzheimerova bolest ili kako su skončali protivnički snajperisti iz nekog od suvremenih ratova. Obična je to priča o jednom vikendu čovjekovih odluka u doba recesije, u kojoj prepoznajemo sebe, svoje kolege i susjede u borbi za opstanak svih vrsta, a vrti se oko bonusa od samo 1 000 eura. A glas izvrsne francuske glumice Marion Cotillard, nominirane za Oscara u kategoriji najbolje glavne glumice,  , koja u životu osim što glumi, i pjeva, piše, svira i komponira, čut ćemo na jesen kao glas Ruže u najnovijoj animiranoj adaptaciji „Malog princa“. ( )P.S. Uz davni hit Petule Clark iz '70. godine prošlog stoljeća, čini mi se da me film podsjetio i na ovaj, iz istog vremena: ili njegovu stariju verziju. |
08.02.2015., nedjelja
Uz snijeg...„Očaran neverovatnom krasotom krupnog snega što je padao budeći svojevrsni doživljaj običnog a magičnog ponavljanja, sasvim usporavajući na ćoškovima zaleđenih pločnika veoma lagano se spustio niz Ataturkov bulevar. U potonjim će se godinama pitati zbog čega će lepotu snega u Karsu, prizore što ih je video lutajući zavejanim trotoarima grada - tamo negde dole troje dece guralo je sanke uz uzbrdicu, a u izlogu fotografske radnje „Svetlost“ odbleskivalo je zeleno svetlo jedinog karskog semafora - zauvek u sebi nositi kao žalosne i nezaboravne razglednice. * * * A jednu odrednicu na 324. strani istog toma Enciklopedije života (M-S), pažljivo je pročitao. SNEG. Čvrst oblik koji voda u atmosferi poprima dok se kreće, pada ili diže. Obično se javlja u formi lepih kristalnih zvezdica šestougaonog oblika. Svaka kristalna pahuljica ima sebi svojstvenu šestougaonu strukturu. Tajne snega su od davnih vremena izazivale čovekovu pažnju i divljenje. Da svaka snežna pahuljica ima jedinstvenu strukturu prvi je, godine 1555., u švedskom gradu Upsali, ustanovio sveštenik Olaus Magnus ...“ Orhan Pamuk, Sneg, Geopoetika, Beograd, 2007. |
06.02.2015., petak
"kap sevdaha" |
01.02.2015., nedjelja
SlučajnostiNedavno me umalo nije zatrpala lavina knjiga palih s police čiji su držači popustili. Mogla sam stradati pod teretom onog što volim i što me u životu puno i radovalo i koštalo. Natezala sam se nekoliko dana da sredim krš koji je nastao tim padom. Veliko spremanje knjiga je dosadan posao i često mukotrpan pokušaj da se skine s njih tvrdokorna prašina, uspostavi red, i selektira poteža hrpa desetljećima sakupljana. I tako, pritisnuta nemilim poslom, a i mišlju o uzaludnosti čuvanja, polako sam brisala jednu po jednu knjigu i naišla na nešto što me jako iznenadilo. Iz jedne od Povijesti književnosti ispao je rukom pisan na arak papiru davni seminarski rad iz predmeta Dubrovačka književnost. Listajući požutjele stranice, čudeći se svom tadašnjem rukopisu, čitajući jedan njegov dio uz tuđe opaske grafitnom olovkom ispisane, pokušala sam vratiti to davno vrijeme nastanka rada. Prisjetila sam se i imena profesora kod kog sam izabrala temu, i kolege s kojim sam ju zajednički obrađivala, i lika asistentice koja je pregledala rad i ispisala svoje primjedbe, ali se nikako nisam mogla sjetiti kako se ona zvala. Mučilo me neko vrijeme njeno zaboravljeno ime, ali više od tog misao da je došlo vrijeme da te papire odložim na hrpu, uz imperativ: Bacaj! (Uvijek se rastužim kada raste ono što više nikom ne treba.) No, u međuvremenu sam se predomislila, najvjerojatnije slučajno ili iz lijenosti, i papire vratila tamo gdje sam ih slučajno i našla. I svega nekoliko dana iza, točnije danas, zahvaljujući pročitanom novinskom članku, otkrijem ono zaboravljeno ime. Naravno da me otkriće obradovalo, i to više od razrađene teme, a i potvrdilo nešto čemu sam sklonija od gore spomenutog imperativa. Onom: neka ga, ne trâži kruha, a može zatrebati. Tema tadašnjeg rada bila je:„Likovi slugu u komedijama Marina Držića“, a ovako je izgledala jedna od opaski koju je čije ime se vratilo sjećanju. Mali je ovo prilog „aktualnom satu“, ali veliko moje zadovoljstvo susretom slučajnosti i „sitnica koje život znače“, s vremenom prošlim i sadašnjim.  |
Hvala Đorđe! 
