Pregled posta

Slučajnosti

Nedavno me umalo nije zatrpala lavina knjiga palih s police čiji su držači popustili. Mogla sam stradati pod teretom onog što volim i što me u životu puno i radovalo i koštalo. Natezala sam se nekoliko dana da sredim krš koji je nastao tim padom. Veliko spremanje knjiga je dosadan posao i često mukotrpan pokušaj da se skine s njih tvrdokorna prašina, uspostavi red, i selektira poteža hrpa desetljećima sakupljana.
I tako, pritisnuta nemilim poslom, a i mišlju o uzaludnosti čuvanja, polako sam brisala jednu po jednu knjigu i naišla na nešto što me jako iznenadilo. Iz jedne od Povijesti književnosti ispao je rukom pisan na arak papiru davni seminarski rad iz predmeta Dubrovačka književnost.

Listajući požutjele stranice, čudeći se svom tadašnjem rukopisu, čitajući jedan njegov dio uz tuđe opaske grafitnom olovkom ispisane, pokušala sam vratiti to davno vrijeme nastanka rada. Prisjetila sam se i imena profesora kod kog sam izabrala temu, i kolege s kojim sam ju zajednički obrađivala, i lika asistentice koja je pregledala rad i ispisala svoje primjedbe, ali se nikako nisam mogla sjetiti kako se ona zvala.
Mučilo me neko vrijeme njeno zaboravljeno ime, ali više od tog misao da je došlo vrijeme da te papire odložim na hrpu, uz imperativ: Bacaj!

(Uvijek se rastužim kada raste ono što više nikom ne treba.)

No, u međuvremenu sam se predomislila, najvjerojatnije slučajno ili iz lijenosti, i papire vratila tamo gdje sam ih slučajno i našla. I svega nekoliko dana iza, točnije danas, zahvaljujući pročitanom novinskom članku, otkrijem ono zaboravljeno ime. Naravno da me otkriće obradovalo, i to više od razrađene teme, a i potvrdilo nešto čemu sam sklonija od gore spomenutog imperativa. Onom: neka ga, ne trâži kruha, a može zatrebati.

Tema tadašnjeg rada bila je:„Likovi slugu u komedijama Marina Držića“,

a ovako je izgledala jedna od opaski koju je

napisala tadašnja asistentica,

čije ime se vratilo sjećanju.

Mali je ovo prilog „aktualnom satu“, ali veliko moje zadovoljstvo susretom slučajnosti i „sitnica koje život znače“, s vremenom prošlim i sadašnjim.